Bosna i Hercegovina u maksimumu naslijeđa Alije Izetbegovića

Piše: Dr. Enes Karić

Dvadeset godina od smrti nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića (1925-2003) jeste period za koji se može reći da djeluje dvostruko.

Prvo, to platno od dva desetljeća (2003-2023) osigurava jednu vremensku distancu koja omogućava da se o Aliji Izetbegoviću može pro/govoriti s prilično velikim historijskim jamstvom, kao i s pozicija onoga što se naziva naučnom i historijskom kritikom.

Naime, dokazi o njegovom političkom djelovanju su tu, dokumenti su tu. K tome, niti jedna ratna kataklizma i krvoproliće nije, nakon Drugog svjetskog rata, toliko kamerama i prislušnim uređajima snimana i zadokumentirana, kao što je to bio slučaj s agresijom i ratom protiv Bosne i Hercegovine!

Da je iko imao validne dokaze o nečovještvu i zločinstvima Alije Izetbegovića, dosad bi te dokaze objelodanio!

Drugo, i period od 1990., kad je Izetbegović stupio u vlast, potom bio u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine sve do 2000. godine, kao i period od 2003. do 2023., kad više nije među živima – obje ove epohe, uzmu li se u nekom mogućem spoju, spletu i kontinuitetu, nisu završene niti su postale neka “arhivizirana vremena”. Zašto ta vremena još nisu pohranjena na police historije, to nije krivica Alije Izetbegovića.

Naime, sa svim onim “zidovima” i “tunelima” s kojima se suočavao Alija Izetbegović, suočavaju se i danas, i bude se svaki dan, svi oni kojima je Bosna i Hercegovina pripadništvo, zemlja, domovina, država, identitet, opstanak, nada i život.

A dokle će to tako biti – to se ne može znati u ovim groznim vremenima u kojima nije samo Bosna i Hercegovina, već čitav niz zemalja i država, na strašnom podijumu sa koga ih neki svjetski moćnici, manji ili veći, imaju namjeru odvesti u red za vješanje i egzekuciju!

Znam da su ove riječi itekako teške, ali stvarnost koja danas šiba mnoge zemlje, države i narode, a Bosna i Hercegovina tu nije nebitna iznimka, eto baš ta stvarnost, i ova naša današnjica, još su i teži.

Kad je posrijedi Alija Izetbegović, u njegovoj politici smatram najvažnije da, iako u paklu rata koji je preživio s bosanskohercegovačkim patriotama, on nije optužen, niti osuđen za ratne zločine. Ni njegova politika nije osuđena za ratne zločine!

K tome, upravo političkim zalaganjem Alije Izetbegovića cijeli demokratski i tada, moralno gledano, prisebni svijet je priznao, potvrdio i uvažavao našu zemlju, domovinu i državu Bosnu i Hercegovinu! To je ono najveće nasljeđe u koje je sebe uzidao Alija Izetbegović. I to je ona njegova najveća stečevina i gotovina koju danas imaju bosanskohercegovačke patriote! I to se treba čuvati, to je postolje na kojem još uvijek postoji Bosna i Hercegovina. I ona naprosto jeste!

A da li će ovih deset, petnaest ili dvadeset probosanskih i probošnjačkih političkih stranaka i partija, koliko ih danas ima, uspjeti sačuvati ovo nasljeđe elementarnog zemaljskog i državnog postojanja naše domovine Bosne i Hercegovine – to ćemo vidjeti.

Unatoč svemu, agresiji, ratu, genocidu, opkoljenim gradovima i regijama, antimuslimanskim raspoloženjima evropske i zapadne desnice,  Bosna i Hercegovina je osvanula kao demokratska država i domovina u maksimumu političkih postignuća Alije Izetbegovića.

To se Aliji Izetbegoviću i treba i mora priznati.

I to je ono po čemu on politički i dalje živi.

(Preporod.info)