Irska – oko 1.000 akademika poziva na akademski bojkot Izraela i tamošnjih univerziteta

Irski akademik i pisac Conor McCarthy kaže da poziv na akademski bojkot izraelskih univerziteta odjekuje među Ircima zbog uloge izraelske akademije u izgradnji smrtonosnog oružja koje se koristi protiv bespomoćnih Palestinaca.

Irish Times je 5. novembra objavio pismo koje je potpisalo više od 600 irskih akademika pozivajući sve univerzitete u Irskoj da prekinu partnerstvo ili povezanost s izraelskim institucijama dok Tel Aviv ne okonča okupaciju palestinske teritorije.

Akademici su u pismu rekli da su izraelski univerziteti “glavni, voljni i uporni saučesnici u izraelskom okupacionom režimu i njegovoj vojnoj infrastrukturi”.

Nekoliko dana kasnije, Irish Times je objavio još jedno pismo u kojem je kritikovao jezik prvog i protiveći se akademskom bojkotu. U drugom pismu, koje je potpisalo 12 akademika, navodi se da su “univerziteti vitalni mostovi za povezivanje kritičnih i neslaganih glasova širom svijeta”.

Dva pisma dolaze usred brutalne izraelske vojne kampanje u Gazi koja je ostavila hiljade palestinskih civila – većinom djece – mrtvih i povrijeđenih u uskoj obalnoj enklavi, u kojoj živi više od dva miliona ljudi.

Usred suprotstavljenih stavova u irskom akademskom krugu – iako je pro-izraelski glas minuskulan – osnivač-član Irsko-palestinske kampanje solidarnosti i akademika za Palestinu, Conor McCarthy, govorio je za TRT World o nizu pitanja vezanih za Palestinska stvar.

Autor knjige The Cambridge Introduction to Edward Said – dobro istražene knjige o palestinsko-američkom akademiku, književnom kritičaru i političkom aktivisti – McCarthy je pojasnio zašto je branio akademski bojkot Izraela, svoja lična iskustva u zagovaranju palestinske stvari, debate o akademskim slobode i zašto je tako veliki broj irskih akademika potpisao pismo za akademski bojkot Izraela.

Uređeni odlomci iz razgovora sa McCarthyjem:

TRT World: Znamo da ste osnivač-član Kampanje solidarnosti Irske i Palestine i akademika za Palestinu. Također ste bili dio pisma objavljenog u Irish Timesu, u kojem se poziva na akademski bojkot Izraela. Zašto mislite da su akademski bojkoti važni za vršenje pritiska na Izrael?

Conor McCarthy: Kada kolonizirate zemlju u ovakvom sukobu, to je, u stvari, čin rata. Jedna od zanimljivih stvari u vezi sa BDS-om ili bojkotom je da dolazi od temelja, a ne odozgo prema dolje. Ne dolazi od predsjednika i premijera. Dolazi od običnih ljudi, studenata, radnika, ljudi iz sindikata, nastavnika… A otuda je i u Palestini. U svakoj zemlji, lideri su uvijek mnogo konzervativniji od ljudi.

Vrijednost bojkota, bilo akademskog ili kulturnog, leži u njegovom načinu da pokaže društvu da ono što misli da je normalno nije normalno. Bojkot je tehnika, a ne princip. To nije filozofija.

Nakon što je Rusija izvršila invaziju i okupirala dijelove Ukrajine, Rusiji su nametnute razne vrste bojkota, bilo ekonomski ili politički, implicitni kulturni bojkoti, ljudi koji više ne čitaju Dostojevskog, ljudi koji više ne izvode Čajkovskog, ljudi koji više ne prikazuju ruske filmove, sve razne stvari se dešavaju. Zašto se može bojkotovati Rusija, a ne Izrael? Mislim da je bojkot zapravo prilično nježna stvar kao način protesta. A bojkot je na mnogo načina povezan sa demokratijom. Ovo je način vršenja nenasilnog pritiska.

Jeste li se suočili s negativnim povratnim informacijama dok ste branili akademski bojkot Izraela ili potpisivali pismo?

CM: Ispričaću vam jednu priču koja može izgledati malo nejasna. Kada su moje kolege prije sedmicu dana sastavljale veliko pismo, jedan potpis je poslao neko po imenu Garrett Dizi. Ispostavilo se da je to neka vrsta lažnog imena, jer u velikom romanu Džejmsa Džojsa o Dablinu, Uliks, čiji je junak Jevrejin, gospodin Blum.

U tom romanu postoji vrlo antisemitski lik po imenu gospodin Garrett Deasy. Dakle, neko je dao ovo ime pismu kao način da se ruga peticiji. Onda pismo odgovora. Dakle, neki ljudi su neprijateljski raspoloženi prema bojkotu, ili se boje bojkota.

Ali kada je (prvo) pismo otišlo u Irish Times, imalo je oko 630 potpisa. Kada su Akademci za Palestinu dodali pismo na svoju web stranicu, dodali su još potpisa i sada imaju skoro 1.000 akademika. To je nešto u maloj zemlji.

Uvijek će biti ljudi koji će biti nervozni zbog dodavanja svog imena na takvu stvar. Svako ko pokuša da progovori o Palestini, i to ne sada, neko će reći da ste antisemita. Dakle, morate biti spremni za ovakvu raspravu.

Šta mislite o kritici u kontrapismu – da univerziteti moraju ostati neka vrsta kanala za dijalog i argumentu da među akademicima na izraelskim univerzitetima postoje različiti glasovi?

CM: Problem je što univerziteti, koji imaju različita mišljenja, mogu imati i institucionalne veze. Ako pogledate Trinity College – poput irskog Harvarda ili Oxforda – on ima dokumentirane veze s odbrambenom industrijom u Izraelu. MIT je također duboko uključen u odbrambenu industriju. Univerziteti se vode kao preduzeća. Oni se vode na način da sve više zarade na Zapadu. Dakle, univerziteti žele da pronađu razne načine da zarade novac, a saradnja sa odbrambenom industrijom je jedan od načina za to.

Drugo, mislim da je pismo protiv bojkota pomalo naivno u smislu nivoa neslaganja na izraelskim univerzitetima. Mislim da na izraelskim univerzitetima nema toliko protesta koliko bi ljudi mislili.

Na primjer, nedavno je pismo citiralo izraelske doktore koji su rekli da bolnice u Gazi treba bombardirati. Dakle, ako doktori, koji treba da brinu o ljudima i održavaju ljude u životu, govore da bolnice treba bombardovati, onda oni slijede istu ekstremnu ideologiju.

Zašto mislite da evropske zemlje moraju hitno prekinuti veze sa izraelskim akademskim institucijama?

CM: Evropska unija ima program finansiranja univerzitetskih istraživanja pod nazivom Horizont 2020. Izrael nije članica EU, ali ima poseban trgovinski status u odnosu na Uniju. Izrael je takođe postao član programa Horizont. Izraelski akademici mogu tražiti sredstva za istraživački projekat iz ovog evropskog programa.

Ako zemlja učesnica trgovinskog sporazuma ili zemlja učesnica sporazuma o finansiranju univerziteta ima lošu evidenciju o ljudskim pravima, njeno članstvo se može suspendovati.

Država i privreda imaju koristi od izvoza odbrambene tehnologije u druge dijelove svijeta. Irska vojska je veoma mala. Kada su kupili dronove za nadzor, kupili su izraelske dronove. Mnoge od ovih tehnologija su razvijene, planirane ili razrađene u saradnji sa univerzitetima.

Šta mislite o debatama o akademskim slobodama?

CM: Sloboda akademika uključuje i slobodu bojkota. Mogu iskoristiti svoju akademsku slobodu govoreći: ‘Zapravo, ne, ne želim raditi sa x ili ne želim raditi sa y institucijom. A kada ljudi govore o akademskoj slobodi, moraju više govoriti o palestinskoj akademskoj slobodi.

Univerziteti u Gazi su bombardovani. Univerziteti na Zapadnoj obali redovno su napadnuti od strane vojnika, a studenti su hapšeni ili maltretirani na putu do koledža. Gostujući profesori ne mogu dobiti vize da dođu i drže predavanja ili da rade uobičajene akademske stvari, recimo, na okupiranoj Zapadnoj obali. Mnogi ljudi su veoma zabrinuti zbog izraelske akademske slobode i njenog ugrožavanja. Ali oni uopće ne razmišljaju o palestinskoj akademskoj slobodi.

Hebrejski univerzitet u Jerusalemu izgrađen je na konfiskovanom zemljištu. U jednom od najvećih naselja, mjestu Ariel, nalazi se univerzitet. Izgrađena je na naselju na Zapadnoj obali nakon 1967. Mnogo vrlo sofisticirane vojne tehnologije koju je Izrael dobio dolazi iz SAD-a. Ali nešto od toga se razvija i kod kuće. Mnogi od ovih istraživačkih projekata razvijaju se na univerzitetima. Vojne strategije se razvijaju na univerzitetima kao i u vojsci.

Takođe, Izrael je veoma militarizovano društvo. Ako služite vojni rok, možete ići na fakultet uz određene vrste sredstava i pomoći. Ali, naravno, ako ste Palestinac, onda ne možete ići na univerzitet bez finansiranja. Dakle, veza između izraelskog društva, vojske i univerziteta je veoma gusta i komplikovana.

Slika univerziteta vođenog dijalogom ili dijalogom koji su dali ovi pisci protiv bojkota je naivna. Irski univerziteti su duboko ukorijenjeni u korporativne i druge vrste veza sa Izraelom i drugim zemljama.

Zašto toliko irskih akademika podržava akademske bojkote izraelskih institucija?

CM: Mnogi Irci smatraju da Irska i Palestina imaju određene zajedničke historijske pozadine. Irska je veoma dugo, vjerovatno 800 godina, bila kolonija Engleske. Očigledno je da je Palestina bila dio Britanskog carstva kraće vrijeme, ali tokom veoma važnog perioda između 1920-ih i 40-ih godina. Palestina je prošla kroz ono što bih nazvao proces kolonizacije od strane cionističkog pokreta od 1890-ih pa nadalje.

Imamo i historiju kolonizacije. Ako pogledate historiju Sjeverne Irske, imali smo nevolje, neku vrstu građanskog rata niskog nivoa između 1960-ih i 1990-ih koji je bio naslijeđe kolonijalizma.

I na kraju, tu je historija podjele Palestine od strane UN-a i Britanaca. Palestina je 1948. trebala biti podijeljena na dvije države: palestinsku arapsku državu i izraelsku jevrejsku državu. Ali pojavila se samo jedna država.

Ali Irska je podijeljena 1922., a mi se još uvijek bavimo, kao što sam rekao, problemima i drugim stvarima, Brexit-om, svim vrstama daljih komplikacija. Još uvijek se bavimo nasljeđem podijeljene teritorije. Palestinski kritičar Edward Said također je bio fasciniran poređenjem Irske i Palestine.

Kako su ove historijske sličnosti dovele do simpatija za palestinsku stvar među Ircima?

CM: Mislim da mnogi Irci imaju jak osjećaj simpatije i identiteta sa Palestinom i Palestincima. Irci se osećaju kao članovimale zemlje koja je ponovo historijski imala velikog, jakog komšiju koji nam nije uvijek bio baš simpatičan.

Međutim, treba reći da je u drugim vremenima naše historije irska simpatija prema cionizmu bila mnogo jača nego sada. Dakle, postoji neka vrsta komplikovanog procesa od 1890-ih kada je cionizam rođen sa Teodorom Herzlom i cionističkim pokretom. Kasnije su se stvari promijenile. Sada je Irska jedna od najpropalestinskih zemalja u Evropskoj uniji.

Šta je dovelo do ove promjene prema propalestinskom stavu?

CM: Mislim da je bilo vremena, ne samo u Irskoj, već i u zapadnoj Evropi i SAD, 60-ih godina kada su simpatije prema Izraelu i simpatije prema cionizmu bile veoma izražene. Bio je to vrlo kul ljevičarski argument. U Americi i Evropi 60-ih, mladi studenti ili hipi ljudi su ljeti išli i radili u kibucu, poljoprivrednim kolektivima u Izraelu. I imali su utisak da je Izrael ta divna, vrlo opuštena, vrlo liberalna, egalitarna zemlja i da su ljudi ravnopravni. Ono što nisu shvatili je da je kibuc otvoren samo za Jevreje.

Ovaj stav se promijenio 1982. godine kada je Izrael napao Liban. Bio je to veoma brutalan rat. Došlo je do masakra u Sabri i Šatili, i postalo je očigledno da Izrael ugnjetava Palestince veoma agresivno i u ogromnim razmjerima.

Priroda okupacije na Zapadnoj obali i Gazi bila je sve više propraćena u medijima, ljudi su postepeno skupljali sve kritičnije stavove. Prva Intifada kasnih 80-ih bila je također važna jer je emitirana širom svijeta na TV-u. Prva Intifada i rani palestinski pokret bili su uglavnom nenaoružani. Uglavnom su to bili ljudi samo s kamenjem i motkama koji su protestirali protiv izraelskih vojnika koji nose oružje. Dakle, nejednaka priroda sukoba je bila vrlo očigledna. To je bila i propagandna katastrofa za Izrael.

I siguran sam da je to promijenilo i irsko mišljenje. Mogli ste vidjeti TV snimke izraelskih vojnika kako tuku mlade palestinske tinejdžere s ulica kundacima pušaka i pendrecima. I, naravno, mora se reći da smo u Irskoj viđali premlaćivanje ljudi od strane policije u Sjevernoj Irskoj. Dakle, opet, poređenje počinje da se uklapa.