Nurkić: ‘Želio bih da moj projekt – srednja škola u Srebrenici – bude za svu djecu’

Jusuf Nurkić (29) najbolji je košarkaš Bosne i Hercegovine, igrač je Portland Trail Blazersa koji je prošle godine potpisao novi, četverogodišnji, ugovor vrijedan 70 miliona dolara. Koliko god bio nezadovoljan stanjem u košarkaškom savezu BiH, nastupa za reprezentaciju pa je tako nastupio i na nedavnom pretkvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre kada je Bosna i Hercegovina u finalu poražena od domaćina Poljske. Pored svega, Nurkić je zaokupljen humanitarnim radom i to na nekoliko nivoa.

Svoju košarkašku karijeru razvijao je od Slovenije, preko Zagreba, gdje i igrao za Cedevitu, i Zadra, nakon čega je otišao u NBA, prvo u Denver, a zatim u Portland. Želio se zahvaliti gradovima u kojima je igrao tako da im pokloni izgradnju košarkaškog terena na otvorenom, što u Zagrebu nije prihvaćeno.

Osnovao je fondaciju „Jusuf Nurkić“ preko koje pomaže djeci i ženama. Pomaže bolnicama, od Doma zdravlja u rodnim Živinicama do zagrebačke Dječje bolnice u Klaićevoj ulici. Sljedeći njegov projekt je otvaranje škole za svu djecu u Srebrenici gdje je tokom rata ubijen njegov djed. Ovih dana, pred povratak u SAD, Jusuf Nurkić boravio je u Zagrebu gdje je dao ekskluzivan intervju za Nacional u kojem je govorio o svom životu, sportskoj karijeri i humanitarnim nastojanjima da pomogne brojnim ljudima.

Trener Chauncey Billups pokazao je koliko vas cijeni kada je prošlog ljeta posjetio vas i reprezentaciju Bosne i Hercegoine na Eurobasketu u Njemačkoj.

To vam je odgovor na pitanje koliko vrijedim, koliko sam bitan i kakav status imam u klubu i u NBA ligi. S njim je došao i generalni menadžer kluba i treneri. Malo je suludo to što sam prije volio igrati PlayStation igrice s Chaunceyem Billupsom u ekipi, a sada je on odjednom moj trener. Imamo vrlo dobar odnos, igrom slučaja upoznao sam ga prije nego što je postao trener Portlanda. Kada je postao trener ostao je isti, vrlo je odgovoran, ono što kaže tako i bude. Na njegovu inicijativu, kao i inicijativu kluba, došli su me pogledati, a meni je bila čast da dođu i navijaju.

Dok Billups i predstavnici kluba gledaju reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ta reprezentacija nema dovoljno dobre košarkaške uslove. Nedavno ste u Poljskoj igrali pretkvalifikacije za Olimpijske igre gdje ste javno progovorili o lošim uslovima, o prijevozu do Poljske, o tome da vas četvorica spava u jednoj sobi. Kako to da ste prilično otvoreni u kritikovanju košarkaškog saveza BiH?

Apsurdno je to da igrate u NBA ligi, da vam je sve posloženo, da vam dolaze ljudi iz kluba, a vi se žalite na ovo što ste spomenuli. Evidentni su problemi u savezu kroz cijelu BiH. Kako smo posloženi u državi, tako nam funkcionira i sport. Nacionalni ključ je izrazito neuspješan. Bilo šta da kažete, nekome udarate na hljeb. Probleme imaju omladinski pogoni, individualni sportovi, svaki savez, osim nogometnog, ima financijske probleme. Mi 30 godina slušamo priču kako nemamo novca i uslova. I onda smo došli mi, generacija koja ima potencijal za neki uspjeh, ali nam ne dopuštaju da napravimo ništa ozbiljnije jer mi moramo biti i čistačice i ekonomi i košarkaši.

Jednom ste rekli da ćete postati predsjednik košarkaškog saveza pa ćete omogućiti košarkašima normalne uvjete.

To sam rekao, tako sam i mislio. Rekao sam im da mi to daju sada, dok sam još igrač. U Bosni i Hercegovini ne postoji sukob interesa, poslove možete davati i supruzi i djetetu i ocu i majci, ali mi košarkaši ili nogometaši ne možemo voditi reprezentaciju. Dajte meni da budem odgovorna osoba pa da vidimo hoćemo li onda od Sarajeva do Poljske putovati od pet ujutro do pet navečer. Amel Tuka bi vjerovatno brže dotrčao.

Vi ste posjetili Ruandu i, šokirani onim što ste vidjeli, odlučili ste i njima pomoći.

Tako je. Tokom tih tri dana nikada nisam vidio čistiji narod u težoj situaciji. To su ljudi koji su bosi, ili u papučama, ali djeca su presretna, nasmijana. Ta uzrečica „malo im treba da budu sretni“ ostavila je dubok trag na mene. I onda, kada sam vidio školu s 1500 djece, nisam znao što dati tim ljudima, što učiniti za tu djecu u tako kratkom vremenu. Onda sam odlučio da napravimo košarkaški teren na kojem će tih 1500 djece i svi ti ljudi moći igrati. U dva mjeseca smo sve napravili i otvorili teren.

Posjeta djeci, možda za vas i najvažnija, bila je ona u Srebrenici koja se zbila početkom septembra.

Politički gledano, teško je na našim prostorima pomagati ako niste „nečiji“. Svi smo naučeni tako da pitamo ima li u tome neke pozadine. Kod mene stvarno nema. Ja, kada radim nešto, radim s djecom. Najviše volim provoditi vrijeme s djecom, meni je lijepo, njima je super. Bio sam u Vukovaru i u Srebrenici, morate balansirati da nikoga ne povrijedite. U Vukovaru smo odradili košarkaški kamp za djecu i onda smo rekli da to isto želimo napraviti u Srebrenici. Sva djeca iz Srebrenice i okolnih mjesta mogla su doći. U Vukovar je došao i Roy Rodgers, pomoćni trener u Portlandu, u Srebrenicu je došao Dino Rađa. Željeli smo pokazati djeci da je sve moguće, bez obzira bio neko iz Vukovara, Srebrenice, ili kao ja, iz sela kraj Živinica. To je moja poruka. Ja nikada nisam mislio da ću se baviti ovim čime se bavim.

Vi ste prilično kasno počeli igrati košarku, tek s 14 godina.

Niko mi nije ukazao da bih se trebao baviti time. Bio sam na farmi na kojoj sam odrastao s bikovima i ovcama. Meni je bilo prelijepo. Odjednom se sve mijenja, ja odlazim u svijet košarke koji mi je nepoznat. Ustajem u pet ujutro, treniram nekoliko puta dnevno i idem u školu. Sve mi je to izgledalo komplikovano. I onda se dogodi da u roku od pet godina, od 2009. do 2014., ja sam draftiran u NBA ligu. Suludo.

 Vaš sljedeći projekt je otvaranje škole u Srebrenici. Koliko ste blizu ostvarenja tog projekta?

To je moj cilj, ali kod nas je sve moguće. Kod nas neko nešto potpiše pa kaže da povlači potpis. Želim da to bude škola za svu djecu u Srebrenici, Bratuncu, okolnim selima. Možete me voljeti ili ne voljeti, ali ja radim najbolje što mogu za djecu. U Srebrenici, otkako se dogodio genocid, pa do danas, nije bilo prave želje ni za čim. Želim da ta srednja škola bude u službi obrazovanja djece i da, ako je moguće, traje zauvijek. Ne želim da se za pet mjeseci ili godinu dana škola zatvori. Djeca se ne pitaju, postoje sitni interesi, ali blizu smo dogovora.