Psihologinja nakon stravičnog ubistva Krajina Nermine: Sve što prelazi sferu ugodnosti ne moramo da trpimo

Bosanskohoercegovačku javnost potresli su danas detalji jezivog zločina Gorana Ravlića koji je zajedno sa majkom Ledžibom brutalno mučio i zlostavljao, a na kraju i ubio suprugu Nerminu (rođ. Krajina).

Naime, onemogućili su joj i pristup mobitelu i izlaske van stana te je kontinuirano seksualno zlostavljali na način da su joj gurali NN predmete oštrih ivica i većeg obima u vaginalni i analni otvor, usljed čega je nesretna žena trpjela izuzetno jake bolove.

Danima su je izgladnjivali, čupali i šišali joj kosu i nanosili teške povrede, u vidu teških lomova ekstremiteta, tupim udarcima u predjelu glave i drugih dijelova tijela.

Prethodno su joj svezali ruke da ne može pružiti bilo kakav otpor.

Psihologinja i psihoterapeutkinja Nermina Vehabović-Rudež za Hayat.ba komentirala je ovaj brutalni zločin.

Kako je kazala, mnogi znaju za probleme određenih osoba, pa ipak uđu u odnose sa njima sa nadom da će se oni promijeniti. Zato je za nas jako važno da znamo granice propratiti i reći “Nemam toliko dug život, ili više života da bi ja u odnosu patio/patila i da me neko maltretira i ugrožava moju sigurnost i moja ljudska prava”

– Zaštita kreće od početka odgoja u porodici i zaštite granica. Znači da nešto što nam nije ugodno ne moramo da trpimo. Sve što prelazi sferu ugodnosti ne moramo da trpimo. Nažalost, naš odgoj i socijalizacija nas tjeraju da prihvatamo stvari zarad toga da neko bude zadovoljan, ili da neke uloge koje obavljamo budu ispoštovane. Naprimjer: “Ja sam dobra supruga, dobre supruge slušaju muževe ili čuvaju porodicu”. Nasilje može biti i obrnutih spolova, također i žene prema muškarcu, kao i muškarca prema ženi. U suštini, krive upute koje dobivamo kroz odgoj, a to je da pomjeramo svoje granice i da će naša dobrota rezultirati dobrotom drugih ljudi, te da je dovoljno da budemo mirni i da drugi neće ništa počiniti su krive upute – govori.

Pojasnila je i kako se zaštititi i prevenirati ovakve situacije.

– Ono što nam nije ugodno je znak da moramo razmisliti zašto smo tu. Partnerska veza, bračni odnos, radno mjesto… Ugoda nije samo osjećaj, nego tjelesni signal i nešto što ljudi ponekad zovu intuicijom. Kada osjećaju da nešto nije uredu. Te signale mnogi ignoriraju, ali zbog ideje i uvjerenja trudimo se i pristajemo na sve, ali mogu biti pogubna za nas. Iz straha da će situacija biti gora nego što jeste. Puno pogrešnog učimo kroz djetinjstvo, i dolazimo do toga da ne primijetimo da smo u odnosu sa nekim ko je psihopata, ili sa nekim ko ima psihičke smetnje… Postoji i potreba za totalnom kontrolom osobe koja proizilazi iz nezadovoljstva druge osobe i tako se dolazi do nasilnih odnosa – rekla je.

Kada je riječ o odnosu majke i sina, kod nas nije neuobičajeno uvjerenje da se roditelji trebaju petljati u život svog djeteta, makar on bio u bračnom odnosu.

– Možda je i ta gospođa bila u sličnom odnosu sa svojom svekrvom. Kontrola roditelja partnera je veoma česta. Iako je 21. vijek takvih svjedočanstava imamo jako puno. Ljudi i dalje žive u zajednicama, a zajednice nose mnogo problema.
Pitanje je da li se radi o osobama sa umanjenim intelektualnim sposobnostima, da li se radi o psihičkim smetnjama, da li su bili pod dejstvom droga ili alkohola… sve to treba ispitati da bi se dala ukupna slika. Nas uvijek zanima kako to neko radi i kako to može. Pa može. Čovjek ima sposobnost da uradi šta god želi. Ne radi samo dobre stvari, nažalost. Majka smatra da sin ima pravo nešto takvo da radi i podržava ga u tome, jer njegova supruga iz nekog razloga nije u redu, nije dobra… – ističe Vehabović – Rudež.

Građani su šokirani da se ovakva brutalnost desila u njihovom okruženju. Međutim, ovo nije prvi sličan slučaj, ali ljudi to proprate, začude se i nažalost normalizujemo te stvari, što je jako opasno.

– Vidimo da nemamo mogućnost utjecaja i samo kažemo “Hvala Bogu da nije kod mene” sa nadom da se to nigdje ne dešava. Sve što postoji na zapadu, postoji i u BiH. Postoji incest, postoje maltretiranja, seksualna zlostavljana unutar kuće, pedofilija, nasilje… sve. Ničim mi nismo drugačiji od drugih sredina. Samo što se kod nas šuti. Onda eskalira. U zatvorenim prostorima kuća svašta se dešava. Kad otklonimo to da se nama ne može desiti, nego kažemo da se može svakome desiti, otvaramo se za empatiju, otvaramo se da prepoznamo probleme i da kao građani budemo ohrabreni da prijavimo, pa barem anonimno. Prisjetit ćemo se dječaka, koji je prije par godina bio zatočen u kući pored roditeljskog doma. Svima nam je bilo čudno. Ali to se dešava – priča psihologinja.

Na kraju razgovora za Hayat.ba istakla je da je važno znati da je mentalno zdravlje na niskom nivou, ali mentalno zdravlje nije samo odsustvo mentalne bolesti, nego i kvalitet odnosa naših, šta radimo sa svojim potencijalima u životu.

– Fokus mora biti na svakom građaninu, kako se on brine o sebi i svom zadovoljstvu. Traganje za manijacima bi bio “lov na vještice” i bilo bi opasno da se tako ponašamo. Moramo preuzeti odgovornost svako za sebe, i shvatiti da nema zaštićenih i da je brzina djelovanja naša zaštita. Svakom se može desiti da uđe u odnos koji mu se učini fantastičan, a na kraju bude katastrofalan – rekla je Vehabović – Rudež.