Husaga Ćišić: ‘Nijesmo ničija prćija i nikome nećemo priznati pravo da nas cijepa i dariva kao tegleću marvu’

HUSEIN ĆIŠIĆ HUSAGA:

-Mi iz istorije znamo da naša uža domovina Bosna iz davnih i pradavnih vremena teži samostalnosti; da je pod Kulinom u punoj mjeri manifestovala tu svoju misao; da je pod Ninoslavom nakon teških i krvavih borba sa Arpadovićima i Nemanjićima bila rasparčana i podjarmljena; da je pod Kotromanom ponovo uspostavljena u svoje prvobitne granice; da je pod Tvrtkom bila došla do zamjerne veličine svoje; da je na koncu konca nadživila svoje državne tvorevine Južnih Slavena, naime državne tvorevine Krešimirovića i Zvonimirovića, kao i Nemanjića, Mrnjavčevića, Hrebljanovića, Brankovića i tutikvanti, te da je i pod dugotrajnom osmanlijskom vladavinom uvijek živila posebnim životom kao posebna dugotrajna administrativna jedinica.

– Ona je kao takva uljegla i u sklop ujedinjenih zemalja Kraljevine Jugoslavije, a to naši prijatelji i s desna i s lijeva ne smiju smetnuti s uma. Mi Bosanci nijesmo ničija prćija i nikome nećemo priznati pravo da nas cijepa i dariva kao tegleću marvu. Ali još jednom imam da primjetim da izvode našeg uvaženog g. Ministra bez lisnice, a to je da ni malo od nas nije poželjno da nas u pitanjima ove vrste nazivaju braćom muslimanima, jer to ovdje ne želimo da budemo. Mi ćemo ubuduće nastupati kao takovi samo u vjersko prosvjetnim pitanjima, a ovdje smo samo Bosanci i ništa drugo.

Iz odgovora Husage Ćišića ministru u vladi Cvetković – Maček.

Mostarac Husaga Ćišić (1878–1956) bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, nakon toga predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko sabora za Bosnu i Hercegovinu, senator u Kraljevini Jugoslaviji.

1941. bio je inicijator i potpisnik Rezolucije kojom su se građani Mostara usprotivili nepravdi okupatora.

Izabran je 1945. za člana III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.

Podnosio je amandmane na Ustav i pisao predstavke nadležnom ministarstvu i Skupštini. Zahtijevao je ravnopravno priznanje bosanskog naroda i Bosne i Hercegovine (i kroz simbole Jugoslavije), što je bilo definisano i zaključcima Drugog zasjedanja AVNOJ-a, prema kojima je svaka federativna jedinica stekla pravo na svoje nacionalno ime.

Jedini je odbio dati podršku Ustavu FNRJ iz januara 1946!

“Nama Bosancima, kao nesumnjivom izdanku onih starih Bošnjaka ostavili su pravo da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine” – pisao je samom vrhu tadašnje države.