Bosanske džamije zaslužuju više pažnje domaćih i stranih istraživača

Razasute u svim krajevima Bosne i Hercegovine, njene džamije plijene ljepotom i svjedoče kulturu i graditeljsku tradiciju bosanskohercegovačkih muslimana, istovremeno čuvajući zanimljive priče o svom nastanku i trajanju.

Kao takve, zanimljive su i brojnim istraživačima, kako iz Bosne i Hercegovine, tako i iz svijeta.

Robin Cognee istraživač je iz Francuske. Došao je u Bosnu i Hercegovinu kako bi svoju doktorsku tezu pripremio upravo istražujući bosanske džamije, njihove specifičnosti i historiju.

– Specifičnost bosanskih džamija se prvenstveno ogleda u skromnosti. U ranijim periodima, bosanske džamije kao takve su se dobro uklapale u ambijent grada ili sela, bila je harmonija. Većinu tih bosanskih džamija izgradili su lokalni majstori, lokalnim materijalom. Iako su bosanske džamije građene po uzoru na osmanske, u njima se očituje i specifični lokalni duh, način da se one izgrade – posebno u dekoraciji, enterijeru džamija. Jedna od specifičnosti, što se ne može naći u dosta drugih zemalja, jeste i to što se u džamijskim haremima nerijetko nalaze i mezarja – naveo je u razgovoru za Preporod.info Cognee.

On smatra da predmet bosanskih džamija nije istražen van Bosne i Hercegovine, te da zaslužuje više pažnje i domaćih i stranih istraživača.

– To sam primijetio kada sam počeo istraživati. U samom početku želio sam saznati više o džamijama, pa sam konsultovao literaturu koja o njima govori, međutim, u tim knjigama se rijetko spominju bosanske džamije. Uglavnom su u tim knjigama spomenute osmanske džamije. Iako je to bio model za džamije na ovim prostorima, bosanske džamije su specifične. Mislim da sam jedini Francuz koji istražuje ovaj predmet. Ima nekoliko stranaca, ali je to malo.

U tome se ogleda problem, jer je riječ o izostavljanju prezentacije šarolikosti i bogate arhitekture džamija. Postoji dosta prostora za rad i istraživanje, čak i za istraživače unutar Bosne i Hercegovine.

Naime, u samoj Bosni nedostaje literature. Postoje monografije, ali one su lokalnog karaktera. Potrebne su temeljite monografije na nivou države. Postoji i dosta članaka objavljenih u Glasniku, Preporodu, Novom Beharu i tako dalje, to su izvori, ali potrebne su nove i opsežnije studije – kazao je on.

Također, pitali smo ga i za primjere specifičnih bosanskih džamija, a on je izdvojio dvije: Musa-pašinu džamiju u Novoj Kasabi i Atik džamiju u Bijeljini.

– Iako se uglavnom spominju Gazi Husrev-begova džamija ili Ferhadija džamija, ja ću ukazati na dvije druge. Prvi primjer je Musa-pašina džamija u Novoj Kasabi. To je džamija, ne samo u Bosni, nego mislim i u svijetu, koja ima takvu kamenu munaru i zidove – izgrađene od lokalnog zelenog kamena. Čak su i nišani u haremu džamije izgrađeni od istog kamena.

Osim što je to jako lijepo, to je jedna specifičnost, jedinstven primjer.

Iako je srušena u toku agresije, ponovo je izgrađena od istog kamena, i mislim da je rezultat dobar. Dobro je istražena, ali nije dovoljno poznata. Druga džamija, koja je specifična posebno iz ugla historije, je Atik džamija u Bijeljini. Ona je svjedočila mnogim historijskim događajima. Izgrađena je u 16. stoljeću, sultanska je džamija. Kasnije je, po dolasku Austrijanaca, pretvorena u crkvu. Bila je dosta oštećena u borbama koje su vođene 1716. između Austrijanaca i Osmanlija, a 1718., pod austrijskom okupacijom, ona je pretvorena u crkvu. Godine 1739. je Bijeljina vraćena u okvire Osmanske države, a 1758. godine Atik džamiji je vraćena njena prvotna uloga. Srušena je 1993. godine, kao i četiri druge bijeljinske džamije. Ima zanimljiv historijski put – ispričao je on.

Razgovarali smo i o tome gdje su bosanske džamije između tradicije i inovacije, što je i ključno pitanje njegovog istraživanja.

– Fenomen odnosa tradicije i inovacije nije prisutan samo u Bosni i Hercegovini, nego i u drugim islamskim zemljama. Uzrok se, uglavnom, nalazi u globalizaciji. Sad je ključan momenat. Svaka zemlja s muslimanskim stanovništvom je iskusila ovaj fenomen. Postoji mnogo razgovora o tome šta je tradicija, šta je moderno. To je prisutno i širom Bosne i Hercegovine. Stručnjaci su pokušali da naprave tipologiju tih trendova. Dakle, imamo tradicionalni način, gdje se upotrebljava lokalni materijal, lokalni način izgradnje i tako dalje (lijep primjer je upravo Musa-pašina džamija). Imamo modernistički, globalni, način izgradnje. Nisu po tradiciji bosanske, nego liče nekim džamijama u Saudijskoj Arabiji, Maleziji, Pakistanu, i drugim islamskim zemljama. Treći način je kompromis između tradicije i novih tehnologija, novih materijala i načina izgradnje. Takve džamije već postoje u Bosni i Hercegovini – Ćurčića džamija u Livnu. Ona nije rekonstruirana u izvornoj formi, ali se ona danas lijepo uklapa u vremenu i kontekstu. Četvrti način je eklekticizam – mnogo toga se ne uklapa. Peti način je historicizam, odnosno korištenje ili čak kopija klasičnih modela – uglavnom osmanskog modela što se Bosne i Hercegovine tiče – za izgradnju novih džamija.  Svi ovi trendovi su prisutni u Bosni i Hercegovini. Nalazimo se na raskršću kada je u pitanju arhitektura džamija. To je složeno pitanje, koje zavisi od percepcije arhitekata, džematlija, imama, donatora, i tako dalje – objasnio je Cognee.

Govoreći iz vlastitog iskustva boravka u Bosni i Hercegovini i istraživanja koje provodi, Cognee je poručio – Bosna i Hercegovina ima mnogo toga za ponuditi svijetu.

– Iako je promatrana kao mala zemlja, ima puno da ponudi, posebno u segmentu historije i baštine. Ima bogatu baštinu, koja zaslužuje da bude predstavljena i osvijetljena – zaključio je on u razgovoru za Preporod.info.