Figura koja sama radi među kostima u mrtvačnici u Tuzli: Dragana Vučetić – antropolog koji radi na identifikaciji žrava genocida u Srebrenici

Dragana Vučetić je upravo završila fakultet kao novokvalifikovani forenzički antropolog kada je uvučena u jednu od najmračnijih epizoda moderne evropske historije. Poziv je stigao da se pomogne u imenovanju imena neidentifikovanih žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine tokom rata u Bosni.

Sada, skoro 30 godina nakon ubistava, ona je odlučna da identifikuje poslednje mrtve – zadatak koji se čini još važnijim usred sve većeg poricanja Srba o tome šta se zaista dogodilo.

Dragana je u svojim ranim 40-im, tiha figura koja sama radi među kostima u mrtvačnici u Tuzli u sjeveroistočnoj Bosni. Svaki njen gest je odmeren i pažljiv. Slomljena kost noge se ponovo sastavlja. Povreda je možda nastala kada je žrtva ubijena ili datira iz vremena prije genocida. Polahko će se oblikovati dokazi ko, gdje i kako smrti. Tada će biti rečeno porodici.

Od oko 8.000 mrtvih u gradu Srebrenici, otprilike 1.000 još uvijek čeka na identifikaciju. „Hiljadu porodica čeka naš telefonski poziv“, kaže ona. U njenom glasu postoji hitnost, akutna svijest o emocionalnom pritisku na porodice koje su decenije provele nadajući se vijestima o nestalima. Pronaći izgubljenog sina, oca, brata, muža znači spasiti mrtve od anonimnosti u koju su ih ubice bacile.

„To znači da porodice mogu da imaju sahranu“, kaže Dragana. “Postoji skup posmrtnih ostataka i grob u koji mogu ići da žale.”

-Vazduh u skladištu je prožet mirisom pljesnivog koji dolazi od ostataka davno mrtvih. Za nas koji smo svjedočili genocidu kao novinari, to je poznat, opresivan miris. Priziva sjećanja na masovne grobnice i okrutnost za koju su ljudska bića sposobna, piše BBC.

Dragana ostaje fokusirana na zadatak koji je pred njom. Ona mora osigurati da svi posmrtni ostaci budu od iste osobe, što je često izazovan zadatak kada masovne grobnice sadrže stotine nasumično bačenih tijela. Kostur položen na njenom laboratorijskom stolu pronađen je iz dva različita groba.

“Često ste imali slučajeve da bi tijela nakon ubistva bila zakopana, a zatim iskopana i premještena na drugu lokaciju jer su se počinioci bojali da će biti otkrivena”, objašnjava ona. Pritom su ostali dijelovi posmrtnih ostataka.

Dragana i njene kolege iz Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) koriste uzorke krvi živih rođaka kako bi poklapali DNK posmrtne ostatke. Uprkos tome, i dalje može biti zabune kada je ubijeno nekoliko muških članova iste porodice – svaki sa sličnim DNK. Tada se može svesti na to da rođaci pokušavaju identificirati mrtve kroz odjeću ili lične stvari pronađene uz tijelo.

Bio je to posao koji je Draganin postao sasvim slučajno. Bosanski rat je završio i timovi naučnika su se okupljali kako bi pokušali da identifikuju tijela iz masovnih grobnica.

“Kolegi je ponuđen jedan od poslova, ali je odlučio da ga ne prihvati. Pitali su me i rekla sam ‘da’ istog dana.” Sada kada je riješeno 80% slučajeva Srebrenice, Dragana uglavnom sama radi u mrtvačnici.

Kažem, teško mi je da zamislim kako je to tako blisko sarađivati tokom toliko godina sa dokazima o tako strašnom zločinu.

“To je moj posao”, odgovara ona, “i to je posao koji zaista želim da dovedem do kraja.”

Svaki emocionalni pritisak rješava se fizičkim vježbama. Nekada je to bio tenis, ali je koleginica s kojom je igrala otišla dalje. Sada svaki dan trči sama.

Dragana se vikendom vozi preko granice u svoj rodni grad u Srbiji. Lider Srbije Slobodan Milošević dao je političku i vojnu podršku genocidnom srpskom rukovodstvu u Bosni. Na moje pitanje kako je biti Srbin i raditi na masovnim ubistvima bosanskih Muslimana, Dragana odgovara da je ona “antropolog, a ne srpski antropolog”.

Ali za Draganu očigledno postoji još jedan imperativ. Kroz njen rad, kosti mogu da govore. Poricanje zločina može se odbaciti.

„Moje prijatelje [u Srbiji] uvijek iznenadi kada čuju šta radim. Stalno me pitaju: ‘Da li je zaista tačno šta se desilo tamo u Srebrenici i ti zločini?’ I uvijek se iznenade kada im objasnim šta se zaista desilo. Ne mogu da vjeruju da su posljednjih 25 ili 30 godina živjeli u mraku. To je zaista jako tužno, jer mislim da mi kao narod nismo na pravi način suočeni s prošlošću – da smo mnogo toga stavili pod tepih.”

Lideri bosanskih Srba dugo su genocid nazivali mitom. Kao odgovor, visoki predstavnik – najviši međunarodni zvaničnik u Bosni koji je imenovao UN, zadužen da osigura da se različite strane pridržavaju mirovnih sporazuma – uveo je zakon o zabrani poricanja genocida 2021. Lideri bosanskih Srba ignorirali su zakon i to je dovelo do sve ratobornije srpske prijetnje otcepljenjem od države formirane sa Bošnjacima i Hrvatima na kraju rata. Srbi čine nešto više od 30% stanovništva Bosne i kontrolišu oko 49% nacionalne teritorije.

Putovati u svijet bosanskih Srba znači ući u univerzum poricanja. Na jednom vjerskom festivalu izvan grada Sokoca vidio sam u prodaji majice na kojima se veliča general Ratko Mladić – komandant vojske koja je izvršila masakr u Srebrenici. Otac Srbin koji drži za ruke svoja dva mala sina rekao mi je da su Srbi sada ugroženi narod u Bosni. Njegova supruga je rekla da se plaši da mir neće potrajati.

U obližnjoj crkvi sreo sam generala bosanskog Srbina koji je odležao 10 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja zločina protiv čovječnosti u Srebrenici 1995. godine. General Vinko Pandurević osuđen je po zakonskom principu komandne odgovornosti – jer nije zaustavio i kaznio zločine počinjene od strane njegovih vojnika. Kaže da je došlo do masakra u Srebrenici, ali neće koristiti riječ genocid, uprkos presudi suda UN-a – Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – da je ono što se dogodilo zaista najteži međunarodni zločin. Pitao sam da li osjeća ličnu sramotu zbog svoje osude za ratne zločine. On tvrdi da nije odgovoran za ubistva.

“Da je to zaista tako, naravno da bi osoba osjetila određeni stid… Ja imam potpuno drugačiji stav.” Generalu je zatvorska kazna smanjena djelimično jer je otvorio koridor koji je omogućio nekoliko hiljada bošnjaka da izbjegnu.

Što se tiče etikete ratnog zločinca koja će ga pratiti cijeli život, rekao je: “Prihvatam to postojanje, živim s njim, ali to nije tako velika prepreka da mi onemogući da pronađem način da prihvatim i živim život.” Zaista je pronašao novi život kao traženi ekspert na srpskim televizijskim programima koji govore o ratu u Ukrajini, a čak je i odlikovan odlikovanjem načelnika Generalštaba Vojske Srbije.

Ali u Tuzli, ljudske posljedice onoga što se dogodi kada ljudi poput generala ne uspiju u svojoj dužnosti leže naslagane u bijelim vrećama na čeličnim policama u mrtvačnici. Iznad njih su smeđe papirne kese sa odjećom i ličnim stvarima. Dragana Vučetić će nastaviti da radi na tome da svaki set ovih posmrtnih ostataka dobije dostojanstvo imena.