Hasib efendija i porodica: Šest porodičnih kabura za opomenu

Hasib efendija i porodica: Šest porodičnih kabura za opomenu

Zločinačkom rukom umoreni: Hasib ef. u 39. godini, njegova supruga Šefika u 34. godini, njihova djeca Muhamed u 13. Melika u 10. Ahmed u 4. godini i Amina u drugom mjesecu života, nedavno ekshumirani, na dostojan način ukopani kod semizovačke džamije

U Semizovcu obavljena dženaza Hasib ef. Ramiću i njegovoj porodici koje su na svirep način ubili četnici

I kao imam i kao džematlija prisustvovao sam na stotine dženaza, ali na ovakvoj dženazi kakva je bila u Semizovcu 22. oktobra 1996. godine, kada smo klanjali dženazu Hasib ef. Ramiću, njegovoj hanumi i njihovoj djeci, dvojici sinčića i dvjema djevojčicama, nisam prisustvovao. Toliko suza, uzdaha i jecaja je bilo da se činilo da i nebo plače. I kiša se spustila upravo kad su šehidi, merhumi, stavljani u kabure. Jedan izuzetno tužan ispraćaj. Četnici su likvidirali kompletnu porodicu, svih šest članova. Od brojne porodice niko ne ostade među živima.

Težina i stravičnost ovog zločina učinjenog nad jednim mirnim imamom i njegovom porodicom bio je razlog da se na dženazi okupi veliki broj stanovnika Semizovca, okolnih mjesta, kao i iz drugih krajeva naše zemlje. Tu su se našli najbliži rođaci merhuma, komšije, prijatelji. Desetine imama sa ahmedijama, na čelu sa reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem, njegovim zamjenikom hafizom Ismet ef. Spahićem, muftijama Husein ef. Smajićem i hafizom Halil ef. Mehtićem, dokaz je da se Islamska zajednica dostojanstveno oprostila od svog uzornog imama i njegove porodice. Pred ikindiju namaz u džamiji, gdje je Hasib ef. službovao, njegove kolege, imami, poklonili su njemu i njegovoj porodici hatmu.

Kao imam dženazu je klanjao reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, koji se tom prilikom prisutnim i obratio i između ostalog rekao:” Cilj neprijatelja je bio uništiti džamije, medrese i njihove službenike. Mi ispraćamo danas jednog od naših kolega koji nije htio napustiti svoj džemat i svoju džamiju po cijenu da bude ubijen. Obraćam se rahmetli Hasib ef. s molbom da i svim šehidima prenese poruku da u Bosni još ima džamija i munara, još medresa i čut će se ezan do sudnjeg dana.”

Dovu na kaburima, koji su uz semizovačku džamiju, proučio je Naibu reis hafiz Ismet ef. Spahić. Bio je to kraj ovog tužnog semizovačkog popodneva. Šest kabura imam Hasib ef. i njegove porodice ostaće kao trajno podsjećanje na jedno vrijeme kad su dušmani na najzvjerskiji način činili genocid nad Bošnjacima. Ti kaburi, kao i hiljade drugih, biće nam ujedno i pouka da ne dozvolimo da nam se slično ikada ponovi.

Iz Zvornika protjeran od komunista, u Semizovcu ubijen od strane četnika

Hasib ef. Ramić je rođen 1954. godine u Šeheru kod Kalesije. Gazi Husrev-begovu medresu je završio 1975. godine i odmah se zapošljava kao imam u džematu Kula-Grad. Uz aktivan imamski rad Hasib ef. završava orijentalistiku na prištinskom univerzitetu. Njegov uspješan rad na Kula-Gradu zasmetao je komunistima, pa je Hasib ef. 1984. godine morao napustiti to područje i prelazi u Semizovac kod Sarajeva, gdje također na imamskom radu postiže dobre rezultate. Tu on ostaje do 1993. godine, do momenta  kad su ga sa porodicom ubili četnički zlikovci.

O svom imamu džematlije kažu sve najbolje

Džematliju i prvog komšiju rahmetli Hasiba ef. Derviša Devića, pitamo o rahmetliji. On kaže:” Poznajem ga kao dobrog čovjeka, kao dobrog imama. Ja na takvog čovjeka, kao što je bio Hasib ef. nisam naišao, a teško ću dočekati da ikad više naiđem na takvog insana. Kakav je bio on, takva su mu bila i čeljad.”

I ostale džematlije Semizovca kažu slično: Safet Šuman:” Hasib ef. je i svojim bićem i svojim ljudskim ponašanjem i vođenjem našeg džemata bio primjeran i tu se mogu izreći samo pohvale. Izgubili smo izuzetno velikog čovjeka.”

Ramo Bulbul:” Hasib ef. je bio najuzorniji čovjek ovdje i teško je naći čovjeka kao što je bio Hasib ef.”

Muharem Halvadžija:” Rahmetli Hasib je bio izuzetno dobar imam i čovjek. Ja ne mogu da govorim koliko mi je teško i žao što je naš imam zajedno sa porodicom ubijen na tako svirep način.”

Ahmed Hasanović:” Ubistvo našeg imama Hasib ef. i njegove porodice je tragedija koja se ne može nikada zaboraviti. Hasib ef. zajedno sa porodicom nije htio napustiti svoj džemat dokle god u njemu ima ijedan musliman. Neka je rahmet dušama Hasib ef. i njegove porodice.”

Asim Dević:” O Hasib ef. i kao imamu i kao čovjeku mogu reći sve najbolje. Bio sam prisutan kad su ga sa porodicom iskopavali gore prema Ljubini. To je stvarno stravično. Tijela su bila pobacana bez ikakvog reda, onako zvjerski u jednu jamu. Jedne glave su bile okrenute na jednu, a druge na drugu stranu. To je životinjski. Vidi se da su kosti polomljene, a jedna dječija plećka je probušena metkom. Oni, četnički zlikovci, su ih bacili iznad ceste pod neko šiblje, želeći da se to zlodjelo sakrije. Sumnjam da su ih tu pobli.”

Među prisutnim na dženazi bilo je džematlija Hasib ef. iz njegovog ranijeg džemata, na Kula-Gradu kod Zvornika, pa smo ih pitali šta imaju reći o svom imamu.

Meho Povlakić:” O rahmetli Hasib ef. mogu reći sve najbolje. Neka mu kao i njegovoj porodici dragi Allah dadne lijepi dženet.”

Asim Hadžić:” Hasib ef. je 1984. godine morao otići od nas i otišao je u Semizovac gdje mu bijaše sudbina da doživi ovo što je doživio. On se pokazao kao izvanredan imam. Ja sam početkom rata zvao Hasib ef. da ga razmijenimo za neke zarobljene četnike kod nas u Zvorniku. On je to odbio rekavši da ostaje s narodom da s njim dijeli sudbinu.”

Rasim Šuljović, direktor osnovne škole u Semizovcu, koji je bio 1992. i 1993. godine u Brezi u Komisiji za razmjenu zarobljenih i poginulih boraca i civila kaže:” Kad je došlo na red da se razmijene stanovnici Semizovca među kojim je bio i Hasib ef. sa porodicom, ja sam otišao u Podlugove i uspjeli smo dogovoriti razmjenu, što je trebalo do podne odraditi. Međutim, ne znam iz kojih razloga je ta razmjena bila obustavljena. Postoje saznanja da su ti ljudi u Semizovcu imali neprilika, naročito poslije uspjeha naše vojske, kada su bili pod stalnom presijom. Mislim da je Hasib ef. sa porodicom stradao 1993. godien. On je inače bio dosljedan svojih principa. Od ranije razmijenjenih osoba iz  Semizovca sam čuo da je on rekao da ne želi izaći iz Semizovca dok otud ne izađe posljednji musliman.”

Nakon svega ovoga što smo čuli, možemo biti ponosni na imama rahmetli Hasib ef. On je sigurno preživio teške trenutke u Semizovcu u vrijeme agresije. Stoički je to podnosio. Nismo istina uspjeli naći nekoga ko bi mogao o tome podrobnije saopštiti. I njegovo ubistvo kao i njegove porodice nije potpuno razjašnjeno. Nema svjedoka, naravno izuzev zločinaca. Uzdamo se u pravdu koja će zločince stići. A na kraju-ima Božija pravda.

Želimo dženneti-firdevs za Hasib ef., njegovu hanumu Šefiku, sinove Muhameda i Ahmeda i kćerke Meliku i Aminu, a njegovim najbližim sabri-džemil, pisao je Preporod 1. novembar 1996. godine.

Kad cucla progovori…

-A onda, griža savjesti jednog od semizovačkih Srba otkriva tajne koje se sakriti ne mogu. On zove, šalje poruku negdje iz istočne Bosne 1996. i kaziva da je porodica efendije Ramića zakopana pored magistralnog puta, na petom kilometru od Semizovca prema Olovu.

Svi su krenuli u potragu, koja traje danima. Ljudi hodaju, traže i ništa ne mogu da nađu. Ni kosti ni bilo koji trag.

No, onda, ona cucla, ona malena cucla bebe Amine, kao iz Čehovljevog dramskog kanona, izranja da opali istinom. Kako je cucla zadavljene bebe iz benkice dospjela na površinu zemlje, kako je izronila iz blata pored rijeke Ljubine, kako je svojim gumenim prisustvom urliknula “Tu smo” – nikada saznati nećemo.

“Tijela su bila pobacana bez ikakvog reda, onako zvjerski u jednu jamu. Jedne glave su bile okrenute na jednu, a druge na drugu stranu. To je životinjski. Vidi se da su kosti polomljene, a jedna dječija plećka je probušena metkom. Oni, četnički zlikovci, bacili su ih iznad ceste pod neko šiblje, želeći da se to zlodjelo sakrije. Sumnjam da su ih tu pobli”, reći će Rasim Dević, čovjek koji je prisustvovao ekshumaciji posmrtnih ostataka šestoročlane porodice Ramić, podsjetio je D. Bursać u tekstu za AJB – Pamtiš li, monstrume, cuclu bebe Amine?

Previous Hadžići: Stotine učenika na pohodu “Put spasa“ Lokve – Igman
Next Svečani defile maturanata Karađoz-begove medrese

You might also like

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Bratunčani poručili da nisu zaboravili genocid – Sutra dženaza za deset civilnih žrtava (FOTO)

Podsjećanje na ratne zločine u Bratuncu pod nazivom “Dani genocida nad Bošnjacima opštine Bratunac”, nastavljeno je danas kada su sa Ljubovijskog mosta u Drinu bačene 603 ruže, koje simboliziraju prerano

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Šest uhapšenih zbog masakra 60 Bošnjaka u mjestu Zaklopača u istočnoj Bosni

Šestorica pripadnika ratnog sastava vojske i policije bosanskih Srba uhapšena su u utorak pod sumnjom da su na području istočne Bosne počinili ratne zločine uključujući ubistva brojnih civlila među kojima je

NAŠI DANI

Prije 27 godina život za odbranu domovine dao je heroj Enver Šehović

U okviru obilježavanja 27. godišnjice pogibije brigadira Armije Republike Bosne i Hercegovine Envera Šehovića, ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo Hajrudin Grabovica je položio cvijeće na mezar generala Šehovića u