Jure Franko o Igrama ‘84: Sarajevo je ujedinilo svijet

Kada se govori o Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu prije 40 godina, većini ljudi na um padaju naredne asocijacije: Vučko, Pahuljica i slogan „Volimo Jureka više od bureka“.

Vučko je maskota Igara, Pahuljica zaštitni znak, a izreka u kojoj se spominje burek, kao omiljena hrana mnogih Sarajlija, Bosanaca i njihovih gostiju, odnosi se na Juru Franka, člana reprezentacije tadašnje Jugoslavije i rođenog Slovenca.

Izgubljena opklada, osvojena medalja

Vrhunac svoje karijere dostigao je Franko u sezoni 1983/84, a utrku karijere vozio je na Igrama u Sarajevu, osvojivši srebrnu medalju, ujedno prvu medalju za tadašnju Jugoslaviju na Zimskim olimpijskim igrama.

Govori se kako je na zagrijevanju pred prvu vožnju jedan trener njemačke reprezentacije posmatrao Franka i nakon završetka te vožnje je domaćem takmičaru rekao kako sigurno osvaja medalju. Napet nakon prve vožnje, Franko mu je samo rekao kako je bolje da ne pričaju o tome, ali mu je Nijemac odgovorio kako baš želi o tome pričati i još mu ponudio opkladu: ako Franko osvoji medalju – časti pićem.

Nakon prve vožnje je bio četvrti na stazi na Bjelašnici, da bi u drugoj „ubacio u petu brzinu“ i imao najbolje vrijeme – dovoljno za drugo mjesto, Švicarac Max Julen je ipak u prvom „laufu“ osvojio ogromnu prednost.

Oni bolje upućeni pričali su kasnije kako je Franko u pauzi između dvije trke odspavao 15 minuta, sabrao utiske, skupio snagu i to mu je pomoglo da dođe do medalje uz erupciju oduševljenja na Bjelašnici gdje su hiljade navijale za Juru.

Možda je Franko izgubio opkladu protiv njemačkog trenera i platio piće, ali zato je dobio opkladu sa trenerom reprezentacije Jugoslavije, pa je Tone Vogrinec u direktnom TV prijenosu ošišan na ćelavo – Franko ga je lično ošišao.

Jake veze sa Sarajevom

Romantičari u novinarstvu bi rekli da je to „srebro bilo zlatnog sjaja“ za jugoslovensko, slovensko i balkansko alpsko skijanje, a Franko je ušao u legendu bh. planina i tamo do dan-danas ostao. Za Al Jazeeru prisjetio se tih Igara, ali i Sarajeva.

„To je bilo stanje euforije u cijeloj tadašnjoj državi Jugoslaviji, a pogotovo u Sarajevu. Tada je Sarajevo bilo kao udruženje svih tadašnjih republika, svih nacija, nacionalnosti, svih nas koji smo živjeli sa jednim ciljem. Taj cilj je bio da se istaknemo pred cijelim svijetom kao odlični organizatori, kao odlični domaćini i naravno kao uspješni sportaši“, ističe Franko.

Slovenski skijaški as dalje navodi kako se posebno isticao „zajednički duh“ te zime 1984. godine.

„Baš smo svi bili vezani na Sarajevo: neki su dolazili da se vjenčaju u Sarajevo, neko je došao da radi u gradu tokom Olimpijskih igara, neko je došao da gleda kako to izgleda još dok je sve bilo u izgradnji… To nije samo slogan: doista je Sarajevo bilo srce tadašnje cijele Jugoslavije“.

Naš sagovornik ističe kako se u glavnom bh. gradu ujedinio cijeli sportski svijet. Nakon nekoliko izdanja Igara, bilo zimskih ili ljetnih, na kojima je bilo bojkota ili sa zapada ili istoka, u grad okružen Bjelašnicom, Jahorinom, Igmanom i Trebevićem došli su i Amerikanci i Rusi.

„Sarajevo je udružilo cijeli svijet sportaša i prvi put su se na Olimpijskim igrama našli sportaši iz cijelog svijeta. Znamo da su se 1980. i 1984. godine Rusija i Amerika blokirale – nisu slale svoje sportaše [na Igre koje su organizirali oni drugi]. Na Ljetnim igrama 1984. u Los Angelesu nisu došli Rusi, a Amerikanci su rekli ‘ne’ dolasku u Moskvu četiri godine prije“.

Tako se u Sarajevu 1984. godine, dakle za vrijeme tih blokada, desilo da su sve države bile prisutne na Igrama, što je bilo vrlo značajno i za takmičarke i takmičare, ističe Franko.

„To je naravno bilo jako značajno za nas sportaše jer, ako se takmičiš, onda želiš da se takmičiš sa najboljima i to je Sarajevu uspjelo. Tako smo, kao tada nesvrstana zemlja, uspjeli da pokažemo svijetu da imamo ipak snage da udružimo zajednički sportski duh. I naravno da prevaziđemo sve političke okvire, čime je dokazano da je sport izuzetno značajan.“

Ime staze na Bjelašnici

„Volimo Jureka više od bureka“, jedna je od parola koje se najčešće izrekne kada neko u Sarajevu spomene Franka, pa i 40 godina kasnije.

„U svakom slučaju, tada nisam bio ni svjestan toga kolika je to čast i koji je značaj tog slogana. Njega su Nadrealisti smislili tada, ad hoc, i taj slogan se i dan-danas gdje god se desi da kažem moje ime, gdje god prolazim u regionu, ko god me prepozna, ljudi to povezuju sa tom sloganom. Sada mi je to puno jasnije šta to znači i baš sam presretan kad to i čujem“.

Upitali smo ga i šta misli o odluci da se jedna od staza na planini Bjelašnica nazove po njemu.

„Meni još formalno nije javljeno da će se to dogoditi, ali ako se baš i o tome samo razmišlja, već mi je to velika čast. Ako će to zaista biti, da se zaista dio planine Bjelašnice i sarajevskog velikog uspjeha u organizaciji Olimpijskih igara poveže sa mnom, onda mi je još toliko veća čast i mogu samo da se ponosim time i zahvalan za tu izuzetnu čast“.

Prošle su četiri decenije, među kojima je tužni period 1990-ih sa ratom u Bosni i Hercegovini, opsadom Sarajeva, uništavanjem olimpijskih borilišta, zatim i ogromnih demografskih promjena i dolaskom kako ljudi, tako i generacija koje malo toga povezuje sa 1984. i Igrama. Pitali smo Franka, čestog gosta Sarajeva, koliko je ostalo od onog grada kada je bio centar sportskog svijeta.

„Naravno da jeste ostalo, to se vidi u srcima, u duši ljudi, u iskrenosti sa kojom se govori i sa radosti sa kojom razgovaraju. Ljudi često govore o tom periodu, spominju te Olimpijske igre, pogotovo oni ljudi koji su ostali, oni koji i dalje nose tu poruku predivnog događaja, tih Igara koje njeguju najviše ideali sporta i humanosti.

To se u današnjici održava u toj generaciji koja je organizirala Olimpijske igre. Vidim kako se i po školama radi na tome da bi se ta tradicija održavala, te uspomena na veliki i značajan događaj održala još i u budućnosti, tako da me to posebno raduje“.