Mirjana Hrga: Gaza – najveći logor 21. stoljeća

Piše: Mirjana Hrga (politicki.ba)

Ljudi zadnjih godina čitaju samo naslove, zato sam izabrala naslov u kojem je rečeno sve. 

Važno mi je kao novinaru, ali prije svega čovjeku da shvatite Gazu, onako pošteno kao ljudi, bez da zauzimate strane i ističete zastave Izraela ili Palestine kao znak podrške jednoj od strana. 

Ako niste bili tamo, ako niste vidjeli, ako niste dali srcu da doživi, koliko ste sigurni da ste spremni zauzeti stav? 

Možete li zamisliti da danas, u ovom trenutku, postoji mjesto gdje je zatočeno više od milijun i pol ljudi, gotovo dva milijuna nesretnika koji su posve odsječeni od ostatka svijeta već 14 godina? 

Možete li zamisliti da 14 godina niste napustili prostor veličine 50 km dužine i 10 km širine? Možete li zamisliti da ste s jedne strane opasani betonskim zidom na kojem su neprijateljski vojnici, da su na nebu iznad vas njihovi avioni, a na moru, samo 3 milje od kopna njihovi ratni brodovi? 

U potpunosti ste opkoljeni. 

Možete li zamisliti da trebate liječničku pomoć, ne daj Bože kemoterapiju, ali ne možete preko tog zida? 

Ne daju vam. 

Rađate se i umirete s tih dva milijuna sunarodnjaka na prostoru veličine hrvatskog otoka Krka. 

Pretjerujem, oprostite. 

Krk je veći. 

Ovih dana izraelska avijacija ponovno kirurški precizno gađa mete u nesretnoj Gazi.

Rade to impresivno. 

Njihovi projektili u centimetar točno gađaju mete u neopisivo napućenoj Gazi. 

Meta može biti sve. 

Naime, zaključe li Izraelci da su pripadnici Hamasa ušli u dječji vrtić (nisam sigurna da uopće imaju dječji vrtić ali dajem ga kao primjer zbog što jasnije slike) i da s tog mjesta operativno djeluju protiv Izraela, bit će bez imalo milosti pogođen – dječji vrtić.

Istina, prije toga će tete biti upozorene da sklone djecu i sebe ali ujutro zgrade neće biti. 

To su uostalom neki dan napravili zgradi u kojoj su sjedišta nekoliko medijskih kuća. 

Nakon toga svi završe na ledini ispod šatora. 

Materijal s kojim bi obnovili porušeno dolazi iz Izraela, ako i koliko to Izrael dopusti. Kao i sve ostalo. 

Gaza vam inače izgleda kao da ste ušli u 16. stoljeće. 

Jedno od glavnih prijevoznih sredstava su konji i magarci. 

Guraju se na trošnim cestama s istrošenim automobilima.

Kada se okrenete oko sebe vidite da je to nekada bila prava sredozemna ljepotica.

Imaju i konjičko društvo.

Iz inata djeluje i danas. 

Imaju i nekoliko lijepih hotela uz obalu. Bila sam i u jednom lijepom restoranu. 

Neka vas ne zbunjuje, Gaza je postojala i prije izraelske okupacije. 

U restoranu nije bilo nikoga osim osoblja i mene u društvu ministra Hamasa. Osim novinara, tu navrate strani humanitarci, diplomati, novinari. Probrana klijentela. 

Drugi ni nisu u mogućnosti ući u Gazu. 

Nikako. 

Da biste ušli u taj dio svijeta, treba vam prije svega dopuštenje izraelske vlasti. 

Ako to dobijete, onda trebate dopuštenje Hamasa da će vas ako krenete prema njima i prihvatiti.

A prelazak na onu stranu je psihološki i sigurnosno izuzetno zahtijevan. 

Imaju tri granična prijelaza. 

Onaj s Egiptom je uglavnom zatvoren.

Od ona preostala dva s Izraelom jedan zaboravite, a na drugom se strpite i naoružajte hrabrošću. 

Erez. Monumentalan. Ogroman. Zastrašujući. 

Kao pravi međudržavni prijelaz između dviju zemalja koje su u ratu što je zbunjujuće jer i nakon tog prijelaza život kontrolira Izrael iako fizički na tom prostoru nema niti jednog jedinog Izraelca nego je vlast u rukama Hamasa. 

Policajac na izraelskoj strani gleda vas hladno i s prijezirom. 

Ne komunicira. 

Uzima ti putovnicu, lupa pečat i bez riječi daje znak glavom da se odmakneš u smjeru koji je jedini moguć, a završava s 9 vrata na kojima piše isto toliko brojeva i „Gaza“. 

Stojite i čekate. 

Ne znate koliko će to trajati i koja će se vrata otvoriti. 

Kada se jednom otvore, tjeskoba počinje ubijati. 

Stojite u betonskom bloku, deset, dvadeset, trideset, ne znam točno koliko minuta. 

Pojavljuje se osoba za koju ne znate je li vojnik, obavještajac, Izraelac, Palestinac… 

Ima pušku i autoritativno zapovijeda da kreneš. 

Ulaziš u tunel, dugačak oko kilometra, opleten žicom i moliš Boga da netko s jedne od strana ne zapuca jer vatra će biti uzvraćena. Kraj tunela znači da si ušao na teritorij Hamasa. 

Tamo niti ne očekujete nikakvu ljubaznost, no pravila su jasna i problema nema. 

Moraš paziti na sebe i pristati dijeliti njihovu sudbinu i to je to. 

Kao žena ne rukuješ se s muškarcima, ali ako kao žena dođeš nepokrivene kose, u trapericama i pri tom još i zapališ cigaretu dok čekaš papir Hamasa, nitko te neće ni krivo pogledati. I oni se čude takvima kao i takvi njima. 

S respektom. 

Na ulici su preslatka djeca. 

Kako su ta djeca lijepa to je jednostavno neopisivo. 

Fascinirala me je njihova otvorenost. Sa znanjem par riječi engleskog, nasmijanih očiju prilaze, ali nevjerojatno, iako ništa nemaju ništa ne traže. Kao da svojom zaraznom srdačnošću samo mole da kažeš svijetu da su živi i da su tu. 

To je najtužniji dio priče. 

Neki od njih su ovih dana poginuli.

Ja nemam riječi da opišem taj osjećaj. 

Voljela bih da ih nikada tako nemoćne i lijepe nisam vidjela. 

Park je u podne pun studenata koji hvataju predah između predavanja.

Zamislite, studiraju! 

Što će s tima znanjem, nitko ne zna. Nitko ne zna ni hoće li ikada par kilometara dalje preći taj stravični zid, a kamoli ostvariti karijeru znanstvenika. 

Oni su izgleda ljudi osuđeni na propast, posve fizički odvojeni čak i od svojih sunarodnjaka koji se nalaze na drugoj strani, sat i pol vožnje autom, na Zapadnoj Obali. 

Razgovarala sam s Palestincima koji žive u Izraelu. 

To je ona manjina koja ima osobnu iskaznicu, koji su službeni građani te države. 

Mlada djevojka, moja fikserica (domaćin na terenu) pita me kako izgleda Gaza. 

Ona nikada nije vidjela Gazu. 

Vršnjak iz Gaze nikada nije vidio ni Ashkelon, predivan izraelski gradić samo oko 6 kilometara udaljen od Gaze koji izgleda kao predgrađe Miamia. 

Ljudi joggiraju, imaju predivne teretane na otvorenom, divne hotele, restorane, sve ono što jedno mjesto čini civilizacijom u 21 stoljeću.

Panoramski baloni su u zraku, ne strahuju da će ih pogoditi neki od Hamasovih projektila. 

Sve izgleda posve zbunjujuće. 

Ako su samo par kilometara dalje takvi opasni ljudi, zašto ovi lebde u panoramskim balonima? 

Svjesna sam da će neki sada reći da pretjerujem, da širim palestinsku propagandu, uostalom to mi je jednom prilikom rekao jedan veleposlanik Izraela kada je čuo da počinjem raditi za Al Jazeeru. 

„Dakle i Vi se pridružujete onima što šire laži o Gazi da im isključujemo struju, da nemaju ništa?“ 

Danas da ga vidim rekla bih mu:

„Prijatelju i još je gore od toga što si nazvao medijskim lažima.“ 

Nije jednostavno kada Hamas ispaljuje te svoje rakete. 

Ono što sklapaju u svojim rasturenim automehaničarskim radionicama ne sliči ni na što. 

Ako je to to, netko se u ovoj priči opasno zeza s propagandom. 

Ako su projektili ozbiljni, postavlja se pitanje tko im ih je dostavio u tako dramatično kontroliranom okruženju. 

S mora nije, iz zraka nije, ostaje samo tih 11 kilometara granice s Egiptom. Kako objasniti da je izraelskoj vojnoj i obavještajnoj sili nemoguće kontrolirati tih 11 kilometara? Ja odgovor ne znam, sve i da su ponovno aktivirani svi krijumčarski tuneli koji su navodno uništeni. 

Ne znam odgovor na mnogo pitanja. 

Ne znam ni zašto je u vrijeme Donalda Trumpa sve mirovalo, niti znam zašto je u vrijeme Joe Biden sve eksplodiralo i ima li to ikakve veze. 

Međutim, ulje s vatrom ne ide, a okolo sve tinja.

Od susjednog Libanona i Hezbolaha koji nikada neće blagonaklono gledati na Izrael, Sirije koja je vatra prigušena pepelom, Egipta koji muči svoju muku, kao i ostatak muslimanskog svijeta koji izgleda kao valuta za potkusurivanje, razbijen između svojih ekonomskih interesa, političkih frakcija, vjerskih skupina… 

Biti Sunit, Šiit ili Alavit nije isto. 

Europljaninu su to sve „oni tamo Muslimani“.

Šteta. 

Ljepši dio svijeta nisam vidjela.