Obiteljsko pranje ratnih zločinaca

Nakon 30 godina od UZP-a, Goran Milić, ”novinarska legenda, uzor i moralna vertikala” – kako mu je često i od yutelovskih dana titrala sarajevska čaršija – uzviknut će na promociji knjige ratnog zločinca Valentina Ćorića: ”Neka živi Herceg-Bosna u svojoj televiziji!” I poslije svih ovih godina, često i dobrih novinarskih priča, intervjua i reportaža, Milić se pokazao kao oportunistički bijednik lišen svakog javnog, profesionalnog i moralnog damara. Nema većih govnara i seronja od onih koji ratne zločine tretiraju kao popratni čin, a čime se “obiteljski” baš svrstavaju sa njima.

Piše: Amer Obradović, tacno.net

Širom svijeta se 27. januara obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, u spomen na dan kada je krajem Drugog svjetskog rata 1945. godine sovjetska Crvena armija oslobodila najzloglasniji nacistički logor smrti Auschwitz-Birkenau u Poljskoj. Čuveni Primo Levi, italijanski pisac, hemičar i prevodilac, tvorac takozvane suzdražane književnosti o Holokaustu koji je preživio Auschwitz, na grobu ima ugraviran logoraški broj – 174517. Do kraja života, do 1987. godine, Levi je svjedočio i pisao, mada ni sam nije bio siguran da li će se iko ikada moći suočiti sa barbarskim zločinima iz Auschwitza i drugih logora, pa je jako bio kritičan i naspram izraelskog nasilja prema Palestincima. Nakon jednog masakra, Levi je pozvao na ostavku Ariela Sharona. “Svako je nečiji Jevrej”, rekao je novinaru Filippou Gentiloniju iz italijanskog lista Il Manifesto i naveo zloupotrebu Poljske od strane Rusa i Nijemaca. Novinar Gentiloni je zatvorio znacima navoda Levijev citat i dodao svoju rečenicu: “A danas su Palestinci Jevreji Izraelaca,” pa se i ta rečenica često pripisuje Leviju mada ju je napisao novinar. Gledajući masovno ubijanje Palestinaca koje traje kao da ništa nismo naučili iz Levijevog iskustva i njegovih veličanstvenih poruka.

I ne moramo ići u Poljsku, u Auschwitz, niti u današnju Palestinu da vidimo koliko smo iznevjerili Prima Levija i žrtve nacističkih logora – dovoljno je bilo biti u Zagrebu samo dan prije obilježavanja Dana žrtava holokausta, i to u Društvu hrvatskih književnika gdje je svoju knjigu predstavio presuđeni ratni zločinac Valentin Ćorić. Mediji su izvjestili da knjiga govori o godinama provedenim u haškom zatvoru, ”o razdoblju zabrane konzumiranje alkohola, pa kako bi malo olakšao zatvorske dane Ćorić je došao na ideju kako od stolnog grožđa, od par kilograma grožđa, napraviti vino koje će na kraju konzumirati i on, ali i njegovi odani prijatelji iz zatvora…” Na ovom balu uzepeovskih vampira govorio je između ostalih i nekadašnji ”liberal”  Dražen Budiša, a čuveni novinar Goran Milić je televiziji Herceg-Bosne u kameru izjavio: “Danas sam došao ovdje jer je njemu istekla zabrana objavljivanja pa sam došao vidjeti tko je i što je te kupiti tu knjigu. Apsolutno nisam raspoložen da politiziram. Neka živi Herceg-Bosna u svojoj televiziji, neka živi tko god hoće i kako hoće. Vale Ćorić je moj obiteljski prijatelj, to ću uvijek poštovati i tu ću stati”.

Lično sam preživio jedan od hercegbosanskih logora, za što je Vale (kako mu tepa Goran Milić) Ćorić pravosnažno presuđen na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju na 16 godina robije zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Vale je do aprila 1994. bio “član organizacije u sjeni čiji je cilj bio stvoriti etnički čistu teritoriju koja će biti pripojena i spojena u Veliku Hrvatsku”, a na vrhu piramide tog UZP-a bio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Sud je presudio Ćorića za “izazivanje političke, etničke i vjerske mržnje, a istovremeno je koristio silu, zastrašivanje i teror (uglavnom masovnim hapšenjima tokom kojih su ljudi ubijani) kako bi etnički istjerao nehrvate sa teritorija pod kontrolom HVO-a”. I može HRT na dan žrtava prikazivati Schindlerovu listu, mogu se zvaničnici i službeni Zagreb busati u ”europske vrijednosti”, mogu Milanović, Plenković i njihov ”privremeno” dislocirani čimbenik Čović (koji nikada javno i jasno nisu osudili ratne zločine Herceg-Bosne i Hrvatske) ići u kazalište i slušati Beethovena, ali dok god presuđeni ratni zločinci u sred glavnog grada, i uz medijsku i javnu podršku, promovišu knjige, to društvo ostaje zatrovano u mržnji, u revizionizmu, relativizaciji i ponovnom gaženju žrtava, od Jasenovca do Dretelja i Koštane bolnice u kojoj sam bio. Zar nije porazno pročitati da je ”prostor Društva hrvatskih književnika bio je ispunjen do posljednjega mjesta”, a još poraznije da se likovi poput Valentina Ćorića ili Darija Kordića kao zločinci tretiraju kao nekakvi mučenici koji su u zatvoru bili primorani praviti vino!!!

”Kap vina mi je bila i kap slobode”, kaže Vale Ćorić o svojoj knjizi ”In vino libertas”. Čovjek koji je stajao u vrhu sistema etničkog čišćenja, ubistava, uspostave koncentracionih logora u Hercegovini, masovnih zločina, kulturocida, dehumanizacije i pokušaja brisanja historije na prostoru gdje je bio uspostavljen udruženi zločinački poduhvat u ime paradržave Herceg-Bosne. Nakon 30 godina od UZP-a, Goran Milić, ”novinarska legenda, uzor i moralna vertikala” – kako mu je često i od yutelovskih dana titrala sarajevska čaršija – uzviknut će na promociji knjige ratnog zločinca: ”Neka živi Herceg-Bosna u svojoj televiziji!” I poslije svih ovih godina, često i dobrih novinarskih priča, intervjua i reportaža, Milić se pokazao kao oportunistički bijednik lišen svakog javnog, profesionalnog i moralnog damara. Nema većih govnara i seronja od onih koji ratne zločine tretiraju kao popratni čin, a čime se “obiteljski” baš svrstavaju sa njima. Možda će se ”obiteljsko” sranje Gorana Milića o Valetu i knjizi o zločincevom vinu u očima poštovalaca zloglasne Herceg-Bosne smrt činiti kao zakašnjela pobjeda uprave Dretelja, Heliodroma, Gabele, Koštane bolnice…, ali za časne i one pravdoljubive Milić će ostati samo obični – seronja i licemjer.

Za sve ove godine u novinarstvu Milić nije naučio ništa o žrtvama, ili barem nešto o iskustvu i porukama Prima Levija, čovjeka kojeg je uporno progonila misao zašto je baš on preživio Auschwitz. Za razliku od žrtava poput Levija, oni koji su upravljali hercegbosanskim logorima nikada nisu imali takvu vrstu vlastitog propitivanja, grizodušja, ili suosjećanja. I Vale Ćorić i Darijo Kordić, koji je nakon povratka sa robije uspio i magistrirati teologiju u Zagrebu, pa u jednom intervjuu rekao da bi sve ponovio, da ni sekunde ne bi zamijenio i da mu je ”svaka sekunda vrijedila”, ljudski su otpad vrijedan samo prezira. Ratni  zločinci ne smiju imati javnu ulogu u demokratskom, modernom društvu. Oni koji im nakon svega drže svijeće, pozivajući se na ”obiteljsko” prijateljstvo, ponovo pod noge bacaju žrtve, ali trajno i vlastiti obraz ako su ga ikad i imali. I tu ću stati.