Onaj ko nije bio tamo ne zna kako je to izgledalo – u grotlu, sa svih strana napadnuti…

‘Onaj ko nije bio tamo ne zna kako je to izgledalo. U grotlu, na metar i po prostora koji smo imali, a sa svih strana napadnuti. Koji su to izdržali… I vjerovatno sam ja bio kriv jer sam htio čak da pitam ljude zašto to radite. Zašto me napadate, zašto me gađate. Ja sam taj koji vam je pružio ruku. Ja sam taj koji želi sa vama mir, to je naša politika. To je suština naše politike.’

Ovo su riječi iz usta srbijanskog premijera koje je izgovorio 11.07.2015. na vanrednoj konferenciji za medije nakon povratka iz Srebrenice gdje se održavala komemoracija i ukup 136 novoekshumiranih posmrtnih ostataka žrtava srebreničkog genocida. Riječi i ne baš tipične za Vučića i neke ranije njegove govore, ali tako poznate nama u Bosni.

Zar to nisu povici koje su godinama ponavljale Sarajlije u vrijeme dok je današnji srbijanski premijer boravio na brdima iznad opkoljenog Sarajeva? Slično su govorili i promišljali i ostali Bošnjaci širom Bosne i Hercegovine koji su devedesetih trpjeli brutalnu srpsku agresiju u kojoj je učestvovao i Aleksandar Vučić, tada blizak saradnik Miloševića, Šešelja, paljanskog režima.

Nije u redu što se narušilo dostojanstvo jednog takvog mjesta kakvo je mezarje u Potočarima. Međutim, postavlja se pitanje da li je i sam dolazak Aleksandra Vučić narušio dignitet tog mjesta? Ali Vučić je bar na nekoliko minuta doživio nešto od onoga što su Bošnjaci godinama proživljavali kao žrtve politike koju je i sam sprovodio.

Vučić je zadobio lakši udarac i raskrvavljenu usnu; doduše bilo je tu i materijalne štete – polomljene naočale. S druge strane (strane koju je Vučić preko nišana gledao) desetine hiljada nedužnih Bošnjaka je lišeno života na neljudski način. Mnogi su ostali invalidi, postali izbjeglice…

Kada smo kod materijalne štete red bi bio spomenuti sve one Bošnjake koji su ostali bez igdje ičega dok su izvlačili žive glave iz Podrinja i dijelova Bosne u kojima su nasilno preuzeli vlast oni koji su etničkim čišćenjem i genocidom stvarali paradržavnu tvorevinu na tlu Bosne i koje je Vučić tako energično podržavao – riječima i djelima.

Da je pravde danas bi srbijanska država plaćala odštetu svima kojima je devedesetih sve opljačkano, porušeno i popaljeno. Obnovljena tužba protiv Srbije pred Međunarodnim sudom u Hagu može donekle ispraviti nepravdu ukoliko se donese pravedna i na činjenicama temeljena presuda.

Spominjao je Aleksandar Vučić u tom obraćanju srbijanskoj javnosti i ‘mržnju koju nikada i nigdje nije vidio’ – ponovo nešto što nas podsjeti na neka ne tako davna vremena u kojima se svjedočilo neviđenoj mržnji, slušale monstruozne prijeteće poruke, gledalo veličanje haških optuženika… I sve to ponovo ima direktne veze između Vučića i nas.

Vuk je i dalje tu… Malo dlaku izmijenio, malo ali dovoljno da neke ‘ovce’ prevari i uđe među njih.

Vuče, Vuče…

(MiruhBosne)