Prizivali križare na Bosnu, kasnije se papi tužili jer im je Kulin zauzeo zemlju

…Prijava Vukanova dakle jasno odaje njegove političke planove: uspije li Emerik, njegov saveznik, istjerati Kulina, može on kao »pravovjernik« koji se povezao s papom i priznaje rimsku crkvu kao pravu i jedinu, doći na njegovo mjesto.

Inocencije III vrlo brzo poduzima korake protiv Kulina i njegovih heretika jer takvu izvanrednu priliku za proširenje papinskog utjecaja ne valja propustiti. U posebnom pismu od 11. X. 1200. zahtijeva od »predragogu Kristu sina Hemerika, kralja Ugra« da oštro istupi protiv heretika. Posebno protiv Kulina, koji je pružio zaštitu onim patarenima koje je splitski nadbiskup Bernard istjerao iz Splita i Trogira. On, Kulin, otvorio im je svoju zemlju, časti ih više nego katolike nazivajući ih kršćanima. Zato neka Emerik pokrene protiv njih svakako rat i »ukoliko rečeni ban sve heretike iz zemlje koja je podložna njegovoj vlasti ne istjera, ti sam, pošto im oduzmeš imanja, potjeraj njega i same heretike ne samo iz njegove zemlje, nego i iz čitava kraljevstva Ugarske«. Neka ne štedi bana ako ga na drugi način ne može dovesti na »put pravde«, jer ionako ima nad njim »iurisdictionemtemporalem«!

Premda je Vukan uvjeravao, kako smo vidjeli, papu, da je Bosna zemlja ugarskog kralja, papa se ne usudi takvu tvrdnju ponoviti i u pismu Emeriku. Uostalom, nastavak dopisivanja s papom pokazuje da je Vukanova tvrdnja bila neistinita ili možda točnije da nije sasvim odgovarala stanju u Kulinovoj zemlji. Obraćajući se splitskom nadbiskupu Bernardu i svom kapetanu Ivanu, papa im javlja da su»in terra nobilis viri Culini bani« mnogi heretici. On je pisao Emeriku a taj je zapovjedio Kulinu da sve takve ljude istjera iz svoje zemlje (ut huiusmodi homines de tota terra sibi subiecta proscriberet). Kulin mu je odgovorio da ih smatra katolicima, ali ih je spreman poslati u Rim da se njihova vjera potvrdi ili osudi. I doista,u Rim odlaze nadbiskup Bernard i dubrovački arhiđakon Marin. Zato Inocencije III šalje Bernarda i svoga kapelana Ivana »ad terram prefati Culini« da doznaju istinu. Nađu li zaista heretike i oni ih ne bi poslušali, neka postupe prema papinoj odredbi protiv heretika.

Međutim, Emerik se u to vrijeme umiješao u borbu između Vukana i Stefana Nemanjića. Jedan od razloga bratske borbe jest postupak pape Inocencija III, koji nastoji i Stefana privući sebi. I već je Stefan počeo papu nazivati svojim »duhovnim ocem« kojega je poput svoga oca odlučio slušati čuvajući zapovijedi »svete rimske crkve«!

Kako je Stefan spreman primiti papinske poslanike – očito zato da i on primi »vijenac« – Vukan ne smije čekati. On zajedno s Emerikom tjera brata s prijestolja. Emerik izvlači iz svega samo jednu korist: on uzima naslov »rex Servie«.

Zabavljajući se srpskim problemima, Emerik se ne može brinuti za vlastitu zemlju i križarimu otimaju zajedno s Mlečanima grad Zadar. To iskorištava Kulin, koji provaljuje u Srbiju. Budući da u doba Kulinove provale Emerik već nosi naslov »srpskog kralja«, papa govori o Srbiji kao o zemlji koja pripada ugarskoj kruni. Uostalom, o toj provali doznaje papa iz tužbe samoga Emerika. On prijavljuje Kulina kao bezbožnika! Jer Kulin je navalio »s bezbrojnim mnoštvom pogana« i odveo je u ropstvo »neke kršćane« podložne ugarskoj kruni. Emerik se tuži da Kulin prijeti da će i preostali dio zemlje zauzeti.

Prema tome, ovaj neposredni izvor – papa je o Kulinovoj provali obaviješten posredstvom Emerikovih poslanika – pokazuje u pravom svjetlu odnos bana i ugarskog kralja. Kulin ne samo da nije ugarski vazal, on nije ni zavisan od ugarskog kralja. Naprotiv, javlja se kao njegov dostojni suparnik i upada u Srbiju, koju Emerik tada smatra svojom zemljom.

No, što Kulin znači tada za Bosnu i u Bosni doznajemo posredno s »heretičkog zbora« na Bilinom polju u travnju 1203. g. »Priori« bosanskih heretika odriču se svoga naučavanja u nazočnosti ne samo spomenutog papina poslanika Ivana nego i »presentebano Culino domino Bosne! Stilizacija teksta ne dopušta sumnje u to radi li seo ugledu ili časti! Da je, naime, pisar htio kazati da je Kulin gospodin, onda bi odabrao drugačiji poredak riječi. Rekao bi: »presente domino Culino, bano Bosne«. Prema tome, Kulin uzima naslov »gospodina« da pokaže kako je njegova vlast nad Bosnom jača od banske.

Uostalom, da to nije samo ukras dodan Kulinovoj banskoj vlasti potvrđuje i sam Emerik, koji pišući Inocenciju III ističe da je zapečaćene članke s Bilina polja dao »domino illius terre, filio scilicet memorati Culini, qui tune apud nos erat«.U istom Emerikovom pismu uzalud tražimo i najmanji trag Kulinova vazalnog odnosa prema ugarskom kralju. Upravo protivno, jer Emerik piše kako poslanik Ivan vodi dvojicu glavnih heretičkih predstavnika »iz zemlje Kulina bana« (in terra Culini bani) i kako je Kulinovu sinu naložio da sve ono što rimska crkva traži»in terra sua faciat inviolabiliter observari«.

Čini se, prema tome, da Emerikova uloga pri svladavanju heretičkih zabluda nije odraz njegova političkog položaja u Bosni ili nekoga njegova posebnog odnosa prema Kulinu. Papinski poslanik, nipošto slučajno, naziva Emerika »christianissimus rex«, a i kralj sam pišući Inocenciju III, smatra sebe najodanijim sinom svete majke crkve. Prema tome, Emerik ne pokreće niti može pokrenuti bilo kakav »kri-žarski rat« na Kulinovu Bosnu. »Domini Bosne«, Kulin i njegov sin, sami uređuju svoje odnose s Rimom, a prvaci heretika daju svoju izjavu bez pritiska Arpadovića.

Emerik, unatoč tome što je »najkršćanskiji« vladar, samo izdaleka prati heretički bosanski pokret i najzad mora ocu i sinu priznati »gospodstvo« u sebi zaista nedostižnoj zemlji.

(Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna)