Adil Zulfikarpašić je bio metafora Bosne: Godišnjica rođenja velikog bošnjačkog obnovitelja

Adil Zulfikarpašić je bio metafora Bosne: Godišnjica rođenja velikog bošnjačkog obnovitelja

Utemeljitelj i osnivač Bošnjačkog instituta, Adil Zulfikarpašić, rođen je 23. decembra 1921. godine u Foči.

Adil Zulfikarpašić je bio metafora Bosne. Bogatim i dugim životom u svojoj ličnosti je spajao njene različite likove: onaj starojugoslavenski između dva svjetska rata, komunistički/antikomunistički iz epohe socijalizma te liberalnodemokratski nakon pada socijalizma. No, još ima pojedinaca dugog trajanja u Bosni, pa ni približno nisu interesantni niti za nju značajni kao Zulfikarpašić. Ono što njega izdvaja, i to znatno u odnosu na savremenike, nije samo strast i ljubav prema Bosni, svojoj zemlji i državi, već znanje o njoj, kao i shvatanje značaja produbljivanja, održavanja i širenja toga znanja za oblikovanje svijesti njenih ljudi.

-Prvo, Zulfikarpašić je strasno volio Bosnu. Kao da je njenu vrijednost, osobnost i veličinu bolje od nas domaćih uviđao s pozicije emigrantskog statusa. U toj izvandomovinskoj poziciji njegov nacionalni i kulturnoidentitetarni dignitet bio je jako izražen. Onkraj integrirajuće jugoslavenske ideologije,
koja je dobrim dijelom u pojedinim fazama Bosnu svodila na samo geografski pojam, on je baštinio i sve vrijeme isticao bosanski zemaljski, kulturni, tradicijski i državni identitet i kontinuitet.

-Strast, pretpostavku i izvorište svakog velikog djela po Hegelu Zulfikarpašić je pretočio u Bošnjački institut i njegovu vrijednu knjišku zbirku. Mogao je on novce koje je s vremenom stekao i na drugi način potrošiti, mogao se predati hedonizmu, ali nije; imao sam prilike s njim tražiti i kupovati knjige o Bosni po Švicarskoj i tu njegovu strast za znanjem sam posvjedočio. Bio je poslovan čovjek, ali prije svega intelektualac. Znao je mjesto i funkciju znanja i kulture u savremenom svijetu. On je znao, iz evropske
perspektive, da se jedna nacija, kao i država, prije svega mora kulturno legitimirati i predstavljati, kultura je tijelo nacije, i male nacije mogu imati velike kulturne domete.

Zulfikarpašiću su bogumili bili tajna i ključ Bosne. Bosanska crkva, bosanski krstjani ili bogumili, zavisno od toga kako se imenuje taj duhovni pokret u srednjovjekovnoj Bosni, bili su njegova velika tema, velika strast, misterija kojom se najistrajnije bavio. U bogumilima, naziv koji je on najčešće koristio, vidio je osobnost bosanskog duha, društvenog, kulturnog i političkog individualiteta te zemlje i njenog naroda. Bio je odličan poznavalac heterodoksnih pokreta rane srednjovjekovne Evrope, često je pričao
o katarima, posjećivao mjesta njihova stradanja u Francuskoj i dovodio ihu vezu s bosanskim hereticima.

Njegovu koncepciju Bosne i bošnjaštva nije moguće razumijevati bez stavova o bogumilstvu. Povezujući religiju, teritoriju i državu, Zulfikarpašić je uvijek isticao da Bosna posjeduje karakteristične uvjete koji je legitimiraju kao državu i snažnu posebnost. „Ona je jedna od rijetkih zemalja koje u procesu
svoga stvaranja u srednjem vijeku imaju svoju teritoriju, svoju vjeru – bogumilsku, koja potječe iz manihejsko-dualističkog korijena kao što kršćanstvo potječe iz židovskoga, i na tom teritoriju stvara državu.”
Zulfikarpašić vjeru srednjovjekovnih bosanskih ljudi, Bošnjana, nije smatrao nikakvom sektom
ili herezom katoličkom, već posebnom, autentičnom religijom s vlastitim teološkim kredom i specifičnom organizacijom i strukturom na jednom, bosanskome prostoru. U svojoj koncepciji bogumilstva smatrao je da su oni u svom teološkom fundusu posjedovali elemente koji su ih činili predislamskim učenjem, učenjem bliskim islamu, odnosno da je bogumilstvo kao takvo bilo osnovni razlog zašto je bošnjačko stanovništvo tako masovno prihvatilo islam.

Drugo, Zulfikarpašić je iznad svega cijenio vrijednosti mira. Cjelovitost Bosne, bošnjaštvo, demokratija i islam bile su kategorije i vrijednosti unutar kojih se odvijala njegova politička djelatnost. On je iz zemlje otišao iz demokratskih pobuda i sve vrijeme je pripadao demokratskoj emigraciji.
Kako nije bio komunista po uvjerenju, iako je pripadao NOP-u tokom Drugog svjetskog rata, nikada nije postao antikomunista ni po uvjerenju ni po zanimanju, kakvih je mnogo slučajeva u emigraciji bilo.

-Za njega je devedesetih godina prošlog stoljeća pitanje bilo: kako očuvati Bosnu i Bošnjake i dobiti mir? U emigraciji su se pripremali i razmatrali različiti koncepti kraja Jugoslavije, najrjeđe njene transformacije, i bošnjačka emigracija bila je dio tih narativa.
Već 1963. on jasno ističe da su borba za samostalnost Bosne i ravnopravnost Bošnjaka osnovne odlike bošnjačke politike.

-Zulfikarpašić je spajao antifašističke vrijednosti i liberalno naslijeđe Evrope, čvrsto je zagovarao pravo na izbor, demokratsku, izbornu, pluralnu višepartijsku legitimaciju vlasti. Antifašizam i liberalizam bile su njegove diferentie specifice u odnosu na ostale orijentacije unutar bošnjačke emigracije, prije svega prosrpsku, prohrvatsku i projugoslavensku, koje su ostale povijesno nerelevantne budući da su bile samo refleksi ili ostaci poraženih ideologija i pokreta u Drugom svjetskom ratu – piše Prof. dr. Šaćir Filandra u radu Politički život bosanskohercegovačke protukomunističke emigracije.

U nastavku tekst rahmetli Adila Zulfikarpašića objavljen u Bosanskim pogledima 1963.

Bošnjaštvo – Naša nacionalna identifikacija

Nacionalni ekstremisti su u svojoj agresivnosti i težnji da apsorbiraju i progutaju sve što se nalazi na njihovom “historijskom” i “nacionalnom” području otišli tako daleko da su ta područja i ciljeve protegli na susjedne teritorije i narode i tako se zapleli kao pilad kučine i cijelu narodnu borbu doveli do apsurda.

Toj “velikoj nacionalnoj ideji” oni žrtvuju sve regionalne, pokrajinske, vjersko-kulturne i historijske osobenosti koje daju ljepotu i sadržaj našoj zemlji i od razlika koje bi nas mogle spajati i nadopunjavati oni prave “smrtne grijehe”.

Tendencija nivelacije, “Gleichschaltunga”, “ravnilovke”, postala je, pored agresivnosti, glavna osobina naših nacionalizama.

Mi odbijamo, za sebe, nacionalizam u svim njegovim oblicima kao demokrate, kao humanisti, a prije svega kao muslimani.

Ni do sad naša nacionalna opredjeljenja, s malim izuzecima, nisu izlazila iz okvira političke orijentacije i subjektivnih simpatija prema Hrvatima ili Srbima, odnosno adaptacije historijsko-kulturnih koncepcija zagrebačke ili beogradske sredine.

Ali kad je došla u pitanje Bosna, njena samostalnost, odnosno njena cjelovitost, kad je došao u pitanje jedan od životnih problema muslimana Bosne i Hercegovine, onda se je uvijek pokazalo “Bošnjaštvo” jače i stvarnije, dublje i istinskije nego sva ta naša nacionalna opredjeljenja, osim kod šakice pojedinaca, koji su se uistinu odnarodili i otuđili te za narod i zemlju izgubili svaki značaj i vrijednost.

Bošnjaštvo nije nacionalizam, jer njemu manjkaju ekskluzivnost i agresivnost. Bošnjaštvo ne želi da obuhvati sve u Bosni, da sve izjednači i podčini. Mi koji se osjećamo Bošnjacima ne želimo da ga nametnemo Srbima i Hrvatima u Bosni niti da se oni bilo koje kulturne i historijske veze odreknu, ma da smo uvjereni da oni u svojoj duši nisu prema bošnjaštvu indiferentni.

Za nas muslimane Bosne i Hercegovine je Bošnjaštvo više od regionalnog osjećanja, više od geografskog pojma, vise od kulturno-historijske posebnosti, mada u sebi sve ovo obuhvata.

Bošnjaštvo je, za nas, i naša stvarna i jedina nacionalna identifikacija.

Njegova snaga se je pokazala u tome što nam je ono dalo da se u njemu potpuno i idealno izražavaju naša politička, kulturna i nacionalna stremljenja. S druge strane, ono nas čini imunima od pokušaja da nas se potčini. Njegova snaga je defanzivnog, humanog i liberalnog karaktera.

Neki nam bošnjaštvo odriču, neki ga pobijaju, neki ga čak i ismijavaju. Ono je pak staro kao Bosna, snažno kao zemlja i ostalo je u dušama velikog broja njenih sinova kroz sva vremena i ostat će kod nas muslimana, nezavisno na sve, dok nas bude na svijetu.

O tome neka vode računa i naši prijatelji i naši dušmani.

U Bošnjačkom institutu održan Međunarodni naučni simpozij na temu „Bošnjaci u emigraciji: Adil Zulfikarpašić i nacionalno-politički vidokrug časopisa Bosanski Pogledi“

Adil Zulfikarpašić: Put u Foču (1957)

Previous Nalazište Rupice vareškog rudnika - rezerve rude porasle za 89% od prethodne procjene
Next Sarajevo: Gradonačelnica sa sugrađanima proslavila predstojeće božićne blagdane ispred Katedrale

You might also like

KULTURA I UMJETNOST

U Stockholmu otvorena izložba o iskustvu ljudi čija je djetinjstva obilježio genocid u Srebrenici

U Stockholmu je otvorena izložba #ChildrenAndGenocide o iskustvu ljudi čija je djetinjstva obilježio genocid u Srebrenici. Izložba koju je producirao Muzej ratnog djetinjstva prezentirana je na Sergels trgu u centru

Ekonomija/Biznis

Iz Švedske u Bosnu: Šerif Gradašević u rodnoj Janji proizvodi jarbole za zastave

Nezadovoljan hladnom Švedskom i vođen velikom željom za povratkom u svoju Janju, Šerif Gradašević je odlučio pokrenuti neobičan, ali uspješan biznis pravljenja jarbola sa kojih se sada vihore zastave brojnih

ŽIVOT

Herojski čin Bosanca u Njemačkoj: Davud Mešić spasio trogodišnjeg dječaka

U njemačkim medijima ovih dana pisalo se o hrabrom i herojskom činu Sarajlije Davuda Mešića, a ono što je ovaj čovjek učinio definitivno se i ne može drugačije okarakterisati nego