Crkva odlazi iz avlije: pobjeda Fate Orlović nakon dva desetljeća

Pravoslavna crkva, sagrađena na imanju Fate Orlović iz Konjević polja, bit će preseljena u Bratunac. To je rasplet dvadesetogodišnje sage i to tek nakon presude Evropskog suda. Ta odluka nije po volji Milorada Dodika.

„Konačno pravda, pravda na strani svih nas Bosanca i Hercegovaca. Ponosna sam što se tako završilo bez ičeg, normalno, pravdom kako i zaslužujemo.” Ovako je Hurija Karić, kćerka Fate Orlović, reagirala na početak izvršavanja konačne presude Evropskog suda za ljudska prava od 1. oktobra 2019. godine, kojom se nalaže uklanjanje crkve iz dvorišta kuće njene majke u Konjević polju.

“Crkva u Konjević polju je ispražnjena”, potvrdio je Petko Rankić, načelnik odjela za urbanizam i prostorno uređenje općine Bratunac. Kako tehnologije za premiještanje zidanih objekata u Bosni i Hercegovini nema, crkva u Konjević polju će biti srušena i od istog materijala, u istovjetnom obliku, ponovo sagrađena na novoj lokaciji, na ulazu u Bratunac. „Još od ranije postoji općinska odluka da se na starom parkiralištu poduzeća ‘Vihor’ izgradi spomen obilježje nastradalim Srbima u regiji Birač. Za tu odluku su glasali i Bošnjaci u SO Bratunac. Mi smo na skupštinskom kolegiju donijeli odluku i predložili da se tu premjesti i crkva iz Konjević polja. Mislim da je to najbezbolnije rješenje prihvatljivo za sve i da to neće stvoriti nikakve probleme”, kazao je Rankić.

Pravda spora, ali dostižna

Priča o Fati Orlović i crkvi u njenom dvorištu počela je 1998. godine, u vrijeme dok nije krenuo značajniji povratak izbjeglih i prognanih Bošnjaka u Podrinje. Imanje je do početka rata u Bosni i Hercegovini pripadalo Fatinom mužu i njegovom bratu. Njen muž i još 20 članova porodice su ubijeni u genocidu u Srebrenici 1995. godine.

Dok su se Fata i njeni preživjeli članovi porodice nalazili u izbjeglištvu, imovina im je oduzeta u korist Crkvene općine Drinjača, a u dvorištu je napravljena crkva. Porodica Orlović nije ništa znala o postupku eksproprijacije. Nakon rata, u skladu s provedbom Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma, imovina im je vraćena, izuzev parcele na kojoj je izgrađena crkva.

Fata Orlović vraća se u Konjević polje 2000. godine i pokreće sudski spor za povrat parcele, tražeći da se crkva izmjesti. Ni nakon bezbroj tužbi, ročišta i sudskih presuda u njenu korist crkva nije uklonjena.Više puta je optuživana za napad na policajce u svojoj avliji pa joj je suđeno pred Osnovnim sudom u Srebrenici. Fata međutim nije odustala i žalila se i Evropskom sudu za ljudska prava. Ovaj sud je donio odluku koja je postala pravomoćna 1. januara 2020. godine. Kao krajnji rok za izmještanje crkve naveden je 1. april ove godine.

„Moju majku je radosna vijest dočekala na aerodromu u Sarajevu na povratku iz Amerike, gdje je četiri mjeseca bila u posjetu djeci”, kaže Hurija, jedno od sedmero djece Fate Orlović. Ona je s mužem Mirtom i sestrom Zlatkom, koja je Fatu dopratila iz SAD-a, došla u Konjević polje da „malo porade kuću” da im se majka ne zamara po povratku. „Mama se sad malo odmara od napornog puta i kod mene je u Srebreniku, uskoro će doći ovdje svojoj kući. Vjest je dočekala radosno i kaže: drago mi je, ne mogu kazat’ koliko, ali nećemo odmah ići tamo, pustit ćemo ljude da rade svoj posao, da se ne nerviraju”.

Dodik se pokajao

Pitali smo Huriju Karić kako reagira na promjenu mišljenja člana Predsjedništva BiH i šefa SNSD-a Milorada Dodika povodom izmještanja crkve. On je bh. medijima rekao: “Ranije sam rekao da treba, sad mislim da ne treba. Dok se sve ne riješi. Nema nikakvog rješenja, dok sve ne bude jasno. Ranije sam kao čovjek rekao da treba ukloniti, a sada kao političar kažem da ne treba. Pa taman se radilo o Evropskom sudu. Neka taj sud riješi pitanje Sejdić – Finci.”

Hurija Karić kroz osmijeh: “Valjda on ima prečih poslova nego da se zamara i bakće jednim objektom na privatnom imanju. Bolje bi mu bilo da povede više računa o djeci koja svaki dan odlaze iz ove zemlje jer nemaju budućnosti, a on prima plaću da im bude bolje.”

U Konjević polju je prohladan subotnji dan i vani nema ljudi. Nekolicina muškaraca pred seoskom kafanom ne želi davati izjavu za DW. Ne žele ni da ih fotografiramo. “Nemamo šta pričat, sve se tu zna”, dobacuje jedan od njih.