Home » Godišnjica rođenja Envera Čolakovića
PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Godišnjica rođenja Envera Čolakovića

Na današnji dan 1913. godine u Budimpešti je rođen Enver Čolaković, velikan bosanske književnosti.

Školovao se u Budimpešti, Sarajevu i Beogradu, a u Zagrebu je 1959. diplomirao historiju. Do 1945. živio je i književno djelovao u Sarajevu i Budimpešti. Nakon tragične pogibije njegovih roditelja, oca Vejsilbega Čolakovića i majke Ilone rođ. Mednyanszki, u bombardovanju Sarajeva 1944. godine, seli u Zagreb u kome ostaje sve do svoje smrti 1976 godine.

Kao dvojezičan pisac piše od 1931. do 1939. godine svoja mladenačka djela: pjesme, pripovijetke, eseje i prepjeve. Od 1939. do 1944. objavio je u Zagrebu i Sarajevu dvadesetak pripovijedaka i novela, kao i kratki roman Mujića Hanka, te niz eseja i prikaza, u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka.

 

Do sad najiscrpniju bibliografiju Čolakovićevih djela objavio je Zlatan Čolaković u knjizi Enver Čolaković, Izabrane pjesme, Zagreb, 1990. Njegova salonska komedija “Moja žena krpi čarape” izvodila se u sarajevskom (1943) i banjalučkom pozorištu (1944)

 

1944. godine Matica hrvatska objavljuje Čolakovićevo najpoznatije djelo – roman “Legenda o Ali-paši.”
 
U pomenutom kapitalnom djelu, Čolaković će o bolu, čežnji, patnji.. zapisati:
 
“A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti.”
 
“A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup…”
 
“A nema veće patnje od osame. Kad je čovjek sam, onda ga um i srce svom žestinom prigovaranja kore i muče. Onda su bolovi teži, a misli crnje nego da se ma kome, ma kako tužno ispovijeda. Savjest je nekada žešći i okrutniji sudac od svih šerijata i kadija koji su ikad postojali.”
 
“Čovjek u bolu, u nesreći nauči mrziti, kao što u veselju i sreći nauči ljubiti. Velik mora da je onaj um koji u bolu i nesreći umije voljeti, ne zavidjeti.”
 
 
(MiruhBosne)