Plivanje za Bogojavljenski krst, drevna tradicija stara 19 godina

Piše: Tomislav Marković

Nematerijalno kulturno naslijeđe, takozvana živa tradicija, prenosi se s koljena na koljeno, čuva i njeguje u okviru određene zajednice. Tu spadaju usmene tradicije, narodne igre, stari zanati, rituali, praznici, znanja o ljekovitom bilju i slični elementi drevne baštine.

Države brinu o svom kulturnom naslijeđu, kako materijalnom tako i nematerijalnom, ali postoji i internacionalna dimenzija te djelatnosti. Tako je UNESCO formirao listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa da bi obezbijedio bolju zaštitu žive baštine i proširio svijest o njenom značaju. Iz Srbije na ovoj listi su se našli: krsna slava, kolo, pjevanje uz gusle, pravljenje šljivovice i zlakuska lončarija, posebna tehnika izrade posuđa od gline stara četiri stoljeća.

O očuvanju baštine u Srbiji brine Nacionalni komitet za nematerijalno kulturno naslijeđe, koji djeluje pri Ministarstvu kulture. Njihova lista je znatno šira, na njoj se mogu naći đurđevska molitva, klesarski zanat, pirotsko ćilimarstvo, ojkača, pravljenje kajmaka, kazandžijski zanat, zdravice, tkanje bošči, sklapanje kumstva i pobratimstva, ćurčijski zanat i slični dijelovi folklora i kulturnog naslijeđa. U decembru je Nacionalni komitet na listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa uvrstio i plivanje za Bogojavljenski krst.

Drevni narodni običaj

Bilo je zaista krajnje vrijeme, ne znam šta su do sada čekali. Golišavi pravoslavci koji se svakog 19. januara, uz blagoslov nadležnog arhijereja, brčkaju u ledenoj vodi, nadmećući se ko će prije stići do osveštanog krsta da bi se pokazali kao pravi spartanci i obezbijedili Božji blagoslov za svaki boljitak i napredak – to je drevni narodni običaj koji seže u duboku prošlost. Dobro, možda ta prošlost i nije tako duboka i daleka, ali se u javnosti o ovom običaju konstantno govori kao o srpskoj tradiciji, pa je logično pomisliti da je star bar koji vijek. Kako bi se inače našao na listi nematerijalnog kulturnog naslijeđa?

Na pomenutoj listi dato je i objašnjenje ovog drevnog narodnog običaja. Nacionalne komitetlije lijepo kažu da je to “običaj plivanja za krst na praznik Bogojavljenja, kojim se obilježava dan Hristovog krštenja”, a potom pojašnjavaju: “Običajna praksa obuhvata plivanje u ranim jutranjim satima, najčešće u rijekama, kako bi se doplivalo do krsta koji se nalazi u vodi. Krst se, po pravilu, postavlja na udaljenosti od 33 metra, što simbolizuje godine Hristovog života. Vjerovalo se da će onaj ko se okupa u hladnoj reci biti zdrav i napredan tokom godine”.

Da, vjerovalo se, lijepa konstrukcija, efektna, primjerena govoru o starostavnim običajima i tradicijama. U davna, pradavna vremena vjerovalo se nekada u vještice, vjerovalo se u vukodlake, vjerovalo se i u salivanje strave, a vjerovalo se i da plivanje za časni krst plivačima obezbjeđuje zdravlje i napredak. Takve prastare sujeverice ponegdje su se sačuvale i do dana današnjeg.

Tradicija iz dalekog 21. vijeka

Komitetlije dalje kažu da je običaj “evidentiran i identifikovan u Čačku, a prisutan je na teritoriji cijele Srbije”. Dobro, znamo da se diljem Srbije pliva za časni krst, mediji o tome redovno izvještavaju. Nego, da vidimo koliko se dugo ovaj običaj praktikuje u Čačku, gdje su ga etnolozi evidentirali, identifikovali i na osnovu toga uvrstili u nematerijalnu baštinu. Mediji izvještavaju da se ove godine u Čačku održalo devetnaesto plivanje za Bogojavljenski časni krst. Devetnaesto? Samo malo, da izračunam. Nemoguće. Da provjerim još jednom, ovog puta uz pomoć digitrona. Nevjerovatno.

Kako god okreneš, ispada da je u Čačku drevni običaj bogojavljenskog plivanja prvi put održan 2006. godine. Dakle, riječ je o drevnoj, prastaroj srpskoj tradiciji iz dalekog, gotovo zaboravljenog 21. vijeka. Igranje tetrisa je kudikamo starije od ovog vremešnog adeta, u odnosu na bogojavljensko plivanje tetris je Metuzalem. Kad se uporedi sa brčkanjem za Bogojavljenje, čak je i postovanje na društvenim mrežama arhaičnija srpska tradicija.

Pa, sama riječ naslijeđe podrazumijeva da nešto nasljeđujemo od prethodnih generacija, od predaka, neku zaostavštinu, baštinu, tekovinu, amanet, legat, ostavštinu. Kako na listu naslijeđa, svejedno kakvog, može da uđe nešto što nismo naslijedili od predhodnih naraštaja? Pa većina studenata je starija od običaja koji je uvršten na listu nematerijalne kulturne baštine.

Stare novotarije

Radi se o tipičnom primjeru, što bi rekao Erik Hobsbaum, izmišljanja tradicije. Nekada su se ljudi trudili da bar izmišljena tradicija djeluje ubjedljivo, da drugi povjeruju kako je riječ o nečemu starinskom, drevnom, vajkadašnjem. Kada je škotski pjesnik Džejms Makferson izmislio Osijanove pesme, nije obnarodovao kako je riječ o stihovima koje je on sam sređivao, smišljao i dopisivao, već je tvrdio da se radi o davnašnjim epskim pjesmama. Poenta izmišljene tradicije i jeste u tome da zajednica masovno povjeruje kako se radi o nečemu što potiče iz arhajskog doba. Zato kad Nacionalni komitet za nematerijalno kulturno naslijeđe stavi na listu manifestaciju staru 19 godina, to djeluje kao parodija.

Doduše, u javnosti postoji raspoloženje za takve oksimoronske akcije. Ove godine na Bogojavljenje kolona vozila nakićena barjacima prošišala je Beogradom, uz glasno trubljenje, a mediji su se odmah zapitali da li je to neka “nova tradicija”. Tim riječima. Prošle godine su kolone kamiona okićenih badnjacima, takođe, defilovale po Srbiji, a mediji su iznijeli istu pretpostavku – da se radi o “novoj srpskoj tradiciji”. Ako tradicija može da bude nova, onda ovdje može da bude riječ i o nečemu drugom, recimo o staroj novotariji, drevnoj aktuelnosti, novopečenom antikvitetu ili friškoj starini.

Čak i da ne znamo da je plivanje za Bogojavljenski krst novotarija uvedena, takoreći, juče (doduše malo ranije nego što komitetlije konstatuju, najvjerovatnije se upražnjava od 1999. godine), očigledno je da nije riječ o starom narodnom običaju. Narodni običaji potiču odozdo, iz naroda, što i sama riječ kaže, a u manifestaciju bogojavljenskog plivanja uključeni su državni organi, vojska i žandarmerija, crkva, država, te cijela medijska mašinerija. Običaji se ne uvode odozgo, već dolaze iz baze. Pritom je riječ o manifestaciji koja je uvezena iz Rusije i modifikovana za domaće potrebe. Rusi se za Bogojavljenje potope tri puta u ledenu vodu i to je sve, nema takmičarskog dijela.

Hrišćani i spartanci

Da nije riječ o iskonskom hrišćanskom običaju, svjedoči sama priroda manifestacije. U tradicionalnom pravoslavnom hrišćanstvu prisutan je potpuno drugačiji, dijametralno suprotan odnos prema tijelu od ovog koji se manifestuje na plivanju za časni krst. Hrišćanstvu je primjereniji asketski odnos, ono se bori sa tjelesnim porivima; ispošćeno, mršavo tijelo – to je ideal. Tijelo oblikovano u teretani, usredsređeno na fizičku snagu i oblikovanje mišića – moglo bi samo da sablazni svakog srednjovjekovnog svetitelja.

Hrišćanstvo je na sportska takmičenja gledalo kao na ispraznu zabavu koja je pogubna za dušu i njeno spasenje. Pogledajte kako izgledaju tijela svetitelja na pravoslavnim ikonama i freskama, gdje su prikazana iz perspektive carstva nebeskog – nema nijednog nabildovanog sveca, niko od njih nije sportski tip, već su mahom ispijeni i koštunjavi. Hrišćani i spartanci nisu baš ista vrsta ljudi.

Izmišljači tradicije nimalo se ne obaziru na očiglednu komičnost stavljanja plivanja za Bogojavljenski krst na listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa, između nečega što se zove mavanje kumbare (“paljenje obrednih vatri, koje se odvija kao sastavni dio običajno-obrednih radnji u okviru praznovanja Bijelih poklada”) i sviranja na tamburicama/samicama. Cjelokupna kulturno-ideološka mašinerija stavljena je u službu izmišljanja srpske autentičnosti i formiranja novog nacionalnog identiteta presvučenog lažnom patinom.

Zanemarena baština

Ako je već plivanje za krst mirno proglašeno nematerijalnom kulturnom baštinom, onda je samo nebo granica. Šta je sljedeće? Na listi će se naći navijačke bakljade? Ili paljenje vatrometa na sve važnije praznike? Automobilske litije? Šetanje pasa? Treniranje u teretani? Osjenjivanje znakom krsta prilikom prolaženja pored hrama? Svadba pod šatorom? Igranje videoigrica? Paljenje guma za Božić umjesto badnjaka?

Ako je već čuvarima baštine toliko stalo da naprave kompletan spisak nematerijalnog kulturnog naslijeđa, nema potrebe da tu stavljaju nekakve novotarije. Ima toliko drevnih srpskih tradicija koje čame u zapećku, nepriznate i neprepoznate, iako se praktikuju već vjekovima, a i danas su u punoj snazi. Na primjer – nekažnjivost korupcije. To je prastara praksa koju praktikuje svaka vlast od samog početka srpske državnosti. Ili – pokornost prema jačima, osionost prema slabijima.

Među zanemarenim običajima je i okretanje kako vjetar duva. Milioni praktikuju taj običaj, a niko da ga udostoji pažnje, evidentitra i identifikuje kao nematerijalnu kulturnu baštinu. Onomad se pola Srbije preko noći prometnulo iz komunista u pravoslavne vjernike, a na to niko od nadležnih stručnjaka ne obraća pažnju. Tu je i vajkadašnji običaj okrivljavanja drugih za naše probleme, tu tradiciju ljubomorno čuvamo, ne bismo je se odrekli po cijenu života.

Ima još mnogo sličnih narodnih običaja, tradicija, vjerovanja i ustaljenih praksi koje nisu klasifikovane, ali da ne nabrajamo baš sve, treba ostaviti nešto i ekspertima. Na kraju, trebalo bi, ipak, navesti jedan izrazito drevni srpski običaj koji se održao do dana današnjeg – urezivanje jezika u grlo za izgovorenu babunsku riječ. Takva praksa kažnjavanja heretika, odnosno bogumila, poznata nam je već osam vjekova, piše o tome Stefan Prvovenčani u “Žitiju svetog Simeona”.

U međuvremenu smo prestali da one koji drugačije misle kažnjavamo nožem, ali ih zato redovno izlažemo kampanjama mržnje, difamacijama, uvredama, linču u medijima i na društvenim mrežama, te prijetnjama smrću i povremenim fizičkim napadima. Netrpeljivost prema drugom i drugačijem je jedna od najdrevnijih tradicija, red bi bio da to neko i zvanično pribilježi.

Izvor: AJB